JELIĆ DRAGAN, pukovnik, opitni pilot
Brzi
Akter ove anegdote je Krndija Miloš, zvani Krdža, komandir avijacijske eskadrile, legenda 172.lbap, izuzetan pilot, starešina, drug i prijatelj. Čovek koji je razumeo i shvatao svoje pilote i nesebično im prenosio svoje bogato iskustvo.
E, taj legendarni Krdža, je jednoga dana krajem 1980.godine bio na tornju AKL-a (aerodromske kontrole letenja) u ulozi RL-a (Rukovodioca letenja). U toku prepodneva, oko 10.00 č doletao je iz Beograda na a. Titograd neki MIG-21, ili kako smo ih mi zvali ,,brzi“. Taj ,,brzi“ javlja poziciju i visinu, a Krdža mu saopšti da javi dolazak iznad Barutane i da tamo sačeka. To je značilo da kada dođe iznad tog objekta-orijentira da to javi i da iznad objekta uvede avion u horizontalni zaokret. Nakon toga treba da u zaokretu sačeka izvesno vreme dok mu RL ne odobri dolazak na sletanje, a što će učiniti čim bude oslobodio vazdušni prostor u sektoru prilaza za sletanje..
Pošto je uvek vladalo neko rivalstvo između pilota La (lovačke avijacije) i pilota Lba (lovačko-bombarderske avijacije), a ustvari jedni drugima su zavideli. Mnogi koji nisu bili u La, žalili su što ne lete na supersoničnim avionima, a mnogi koji su bili u La i leteli na supersoničnim avionima želeli su da zbog velikog broja dežurstava pređu u Lba ili Tra (transportnu avijaciju).
Zbog navedenog, zbog prioriteta koji su imali lovački avioni u vazduhu i na sletanju, a znajući da dolazi na aerodrom na kome bazira Lba, ovaj ,,brzi“ mu, pun sebe i veoma bahato reče:
-Ja nisam balon pa da mogu da čekam !
- Uredu. Slobodno sletanje iz pravca, reče mu Krdža, a lice mu dobi lepu modro-crvenu boju, zbog bahatosti i bezobzirnosti dotičnog. Brzo razmesti avione u vazduhu, zabrani nekima voženje, a nekima izlazak na pistu i obezbedi da „brzi“ nesmetano i najkraćom procedurom sleti.
Negde pred kraj zadnje smene oko 12.00 č isti taj „brzi“ se javi Krdži da mu dozvoli pokretanje motora. Sve se odvijalo po protokolu. Izašao ,,brzi“ na liniju poletanja, proverio motor i tražio odobrenje da poleti. Krdža mu odobri poletanje i saopšti da javi Danilovgrad 1000 m. Ovaj ,,brzi“ će na to, opet bahato i pun sebe:
- Mogu ja i višlje od 1000 m
- Uredu, javi Danilovgrad 20.000 m reče mu Krdža, sasvim mirnim i uljudnim tonom, što nas je sve iznenadilo. Poznavajući ga očekivala se sasvim drugačija reakcija.
- Eeee, toliko već ne mogu, odgovori mu „brzi“.
Na to se eterom prolomi Krdžina rika, ono što nije usledilo kad smo svi mi očekivali usledilo je sad. Imam utisak da ga je čula čitava Crna Gora:
- Onda ne filozofiraj (ovo je najblaži prevod izgovorenog) i radi šta ti ja kažem !!! Javi Danilovgrad 1000 m !!!
,,Brzi“ je, sigurno shvatio da je preterao, samo potvrdio da je razumeo i ubrzo javljajući da preleće Danilovgrad na visini 1000 m nastavio je svoj let prema Beogradu.
Na tornju AKL-a svi prisutni su se zajedno sa Krdžom smejali. Krdža je uz smeh namigivao, a rukama i telom gestikulirao. Eterom su se oglašavala kvrckanja predajnih tastera radio stanica iz aviona kojima su piloti koji su bili u vazduhu davali do znanja da su sve ovo čuli.
Paljenje na gurku
Ova anegdota se dogodila u mesecu maju 1981. Godine. Akter prvog dela ove anegdote sam ja, Jelić Dragan, nastavnik letenja. Glavni učesnik Motika-Moča (Trailović Dragan, nastavnik letenja) ljudska dobrica, blage naravi i uvek spreman da uz gitaru zapeva i uz muziku povede kolo. Ostali učesnici: sporedna – glavna uloga i akter drugog dela anegdote je Pop (Popović Nebojša, nastavnik letenja), koji je došao sa službe iz Mostara kod nas u Titograd. Otvoren, komunikativan, ponekad malo više radoznao i uvek je iskreno izražavao stav o onome što čuje. Zbog navedenih osobina bio je pogodan da se uvuče u neku namerno iskonstruisanu nestvarnu priču i tako izazove njegova reakcija. Kad bi nam to pošlo za rukom nastupala je lavina smeha, pa i on shvativši da je namerno i smišljeno izazvan učestvovao je u tom smehu. Međutim, postajao je sve oprezniji, pa nam nije baš lako polazilo za rukom da izazovemo njegovu reakciju, koja je uvek bila iskrena, simpatična i neizmerno smešna. Ostale uloge su bez njihove volje dobili: k-dir ao (komandir avijacijskog odeljenja) Jože Udovič, k-dir ae (komandir avijacijske eskadrile), Filipović Mile, Bakić Milivoje, k-t ap (komandant avijacijskog puka i k-t RV i PVO (Komandant Ratnog vazduhoplovstva i Protivvazdušne odbrane) čini mi se da je to tada bio Antun Tus.
Imali mi neku vežbu, samo NL. Dejstvovali smo avijacijskim odeljenjima sa FKN (Foto kamera naoružanja) na neki OD (objekat dejstva) kod mesta Kosanica u Crnoj Gori. Sve je bilo savršeno. Moje odeljenje je dejstvovalo poslednje. Zadovoljan rezultatom odeljenja u kojem sam ja bio i rezultatom čitave eskadrile išao sam prema nastavnoj zgradi. Kad sam ušao u hol nastavne zgrade sinu mi ideja !!! Ne odlazim da se presvučem, već se sa kacigom uputim ka zadnjoj odeljenskoj prostoriji sa desne strane hodnika. U odeljenju dosta kolega. Svi zadovoljni i veseli čekaju analizu. Među njima sedi i Pop na svom radnom mestu i lista neke papire. Ja sa vrata krenem u realizaciju svoje zamisli počnem da kritikujem Moču.
-Ti, bre ne možeš, a da nešto ne uprskaš.
-Šta je bilo, klaso ? Stvarno se štrecnu i začuđeno upita Moča.
-Kako, šta je bilo ?! Kako, bre, da zakačiš drvo ?!
Tad Moča, a i neki od prisutnih shvatiše šta mi je namera. Moča prihvati igru i iz skrušenog položaja poče da se pravda. Postepeno i svi ostali piloti shvataju da je u pitanju zezanje, osim Popa koji reklo bi se da je već shvatio moju nameru i dalje nezainteresovan za temu diskusije nastavlja sa listanjem svojih papira. Krenem ja da pametujem i da teoretišem kako bih pronašao gde je to Moča pogrešio. Crtam po tabli i dolazim do zaključka gde je Moča pogrešio i zbog čega je zakačio drvo. Onda izgovaram nebulozu i pitam Moču koji je bio u odeljenju, a on odgovara da je bio vođa para.
-E, je... ga . Da si bio četvrti pa da staneš i skloniš granu sa bombonosača niko ne bi primetio, kažem mu ja nadajući se da će tu biti kraj priče i da će nastavak iste biti samo smeh, zato što je taj postupak nemoguć na avionu J-21, jer nema parkirnu kočnicu. A i da je moguć postupak, bilo bi suludo poverovati da taj postupak pilota niko na aerodromu ne bi primetio. Ali Pop tu nebulozu uopšte ne registruje, ne reaguje i priča se kako sam očekivao, tu ne završava. Smeškaju se svi prisutni. Skrivaju smeške od Popa i kao i ja očekuju njegovu reakciju. Reakcije nema. Moča bezvoljno već dobrano upleten u moju mrežu nastavlja da se brani:
- Ne bi vredelo, ispod krila je ovolika rupa. Raširi ruke i pokaza, bogami, jedno metar.
U tom trenutku čuje se kroz hodnik nečiji glas:
- Idemo na fudbal ! Analiza će biti kasnije.
Svi mi krenemo na presvlačenje, osim Popa. Popu smo zabranili da igra fudbal zbog nekoordinisanih i smrtno opasnih zamha nogu, kako po nas, tako i po samoga sebe. Pop je ostao u odeljenju, a mi otrčasmo uz osmehe na presvlačenje, a zatim na teren. Smatrali smo da je Pop bio oprezan i da moj pokušaj da ga upalimo na guranje nije uspeo. Smatrao sam da je tu ovom mojem pokušaju bio kraj, ali nije. Priča se nastavlja.
Komandna struktura završila analizu i k-dir ao Udovič Jože dođe u odeljenje gde zateče Popa kako još uvek nešto lista. Pop podiže glavu sa papira, pogleda prema Joži i upita ga:
- Da li je mnogo oštećen avion ?
-Koji avion...??? Zapanjeno upita Jože.
- Nisi čuo !? Likuje Pop novim i za Jožu nepoznatim podacima i nastavlja:
- Moča je zakačio drvo i doneo granu na stajanku. Vidi tablu. Jelić mu je objasnio gde je pogrešio, zašto je zakasnio sa vađenjem i zbog čega je zakačio drvo. Za malo pa da pogine, zaključio je Pop gledajući u skicu na tabli.
Izgleda da je Pop bio baš ubedljiv i da je priču shvatio veoma ozbiljno. Mi nismo bili svesni u kojoj je meri slika njegove nezainteresovanosti i opreznosti da mu ne izmamimo komentar i reakciju koju smo svi mi poneli iz učionice, bila ustvari lažna slika. Nismo bili svesni koliko je tu priču Pop ozbiljno prihvatio, jer nas je obmanuo svojom nezainteresovanošću za događaje i priču u odeljenju.
Jože, pedantni, vredni i predobri Slovenac, pogleda apstrakciju na tabli. Zgrabi beležnicu pa pravo kod k-dira ae Filipovića da ga upozna sa novim detaljem. Onda obojica odoše do k-ta puka da i njega upoznaju sa oštećenjem aviona. K-t puka nazove k-ta RV i PVO, saopšti mu da je avion oštećen i da će otići do stajanke da ostvari uvid pa će se ponovo javiti i saopštiti mu detalje.
Dođu oni na stajanku. Počnu da se raspituju koji je to avion oštećen, a svi ih belo gledaju. Brzo oni ustanove i shvate da nema nikakvog oštećenja i da je nešto drugo u pitanju. Bakić naloži ovoj dvojici komandira da ispitaju o čemu se radi i da ga obaveste, a on ode ka svojoj kancelariji da javi k-tu RV i PVO da nema nikakvog oštećenja aviona.
Jože se žurno vrati u prostoriju odeljenja i sam zbunjen ponovo upita Popa:
- Ko ti je rekao da je zakačeno drvo ?
-Jelić je ušao i napao Moču i evo na tabli je nacrtao šta se desilo, odgovori mu ponovo Pop.
A na terenu, mi počeli utakmicu, kad na dođe vojnik-kurir i saopšti da poručnik Trailović treba da se javi komandiru eskadrile.
Moča vrti glavom, a mi ostali se smejemo misleći da je od Popa stigla vest samo do Jože. Nevrati se moča na teren. Kasnije nam je pričao kako je u odeljenju zatekao Jožu i Popa. Kad ga je Jože upitao šta se to desilo, Moča mu je samo mirno odgovorio da se ništa nije desilo, i da smo samo palili Popa na gurku. Tad Pop pobesni, pomodri u licu i odmah prosu pregršt optužbi kako ga mi tako stalno zezamo.
Srećom sve je shvaćeno kako treba. Analiza...pohvale na uspešno izvedenoj vežbi i na kraju analize onako usput skrenuta je pažnja svim pilotima da izbegavaju neslane šale.
Narednog jutra dolazimo Moča i ja na aerodrom, bili smo podstanari i cimeri kod Sahat kule u Titogradu. Prolazimo pored zgrade komande, a za stolom ispred zgrade sedi komandant Bakić i pije jutarnju kafu. Kad nas je video reče:
-Trailoviću, dođi ovamo.
Ode Moča do njega, a ja čekam na stazi i gledam Močino vojničko obraćanje komandantu.
-Šta je to juče bilo, kakvo drvo, kakva grana...??? Upita ga Bakić.
Moča ponovi ono što je rekao i Joži:
- Ma, palili smo Popa na gurku.
Bakić, po običaju, protrlja svoj nos i uz prikriveni osmeh posavetova Moču:
- Vodite računa šta radite, jer dok dokažeš da nisi zec, odoše ti jajca.
Ove anegdote smo se često prisećali kad je među nama bio i Pop i svi skupa se smejali rekonstruišući skoro sva događanja toga popodneva.
NOĆNA ŠETNJA
Zadar, godina 1979. decembar mesec. Nakon promovisanja u činove potporučnika i dobijanja zvanja pilota RV i PVO (Ratnog vazduhoplovstva i protiv vazdušne odbrane), određeni broj pilota iz moje, 28. Klase VVA (vazduhoplovne vojne akademije) bilo je upućeno na KNL (Kurs za nastavnike letenja). KNL je počeo početkom septembra 1979. godine, a završio se krajem februara 1980.godine. Velika većina nas kursista bila je smeštena u Dom avijacije.
Elem, te prohladne decembarske tamne večeri, spustila se neka sumaglica koja je uz neprijatan miris mora u zadarskom zalivu nagoveštavala zimsku primorsku kišu. Dvojica kolega i ja, prošetgali smo malo gradom, vratili se u Dom avijacije i svratili smo kod nekih kolega u jednu od soba u prizemlju. Negde oko 21.30 č, Gavrilović Radojko i ja izađosmo iz te sobe i uputimo se prema svojim sobama. Dok smo se kretali hodnikom, primetili smo da nam u susret ide Jamaković Salih-Jamak.
Sad moram da napravim malu digresiju. Jamaka sam prvi put video prvog dana mog boravka u VVA. Jedan od nas četvorice u sobi bio je Jamak. Plećat, osrednjeg rasta, širokih ramena, ozbiljnog lica izgledao je kao da je četri do pet godina stariji od nas. Raspremali smo stvari i pokušavali da se organizujemo u bednim uslovima smeštaja u odnosu na one uslove koje smo imali u gimnaziji. Ali, šta je tu je. Nije lak put do zvezda. I Jamak je raspremao svoje stvari. Jenog trenutka iz torbe je izvadio pištolj TT sa futrolom i stavio ga je na krevet. Tad mi prisutni od njega saznadosmo da je on već završio podoficirsku školu, da je radio u nekom garnizonu kao vodnik, da mu je kao primernom podoficiru omogućeno da upiše neku od vojnih akademija i da je on odlučio da upiše VVA i postane pilot. Uvek sam cenio te njihove poteze, jer su oni iz statusa zaposlenog lica koje prima platu, neki od njih su već bili dobili stanove i kupili automobile, odlučili da se svega toga odrekni i da ponovo prihvate status pitomca. Status bez plate, automobila, stana i slobodnim raspolaganjem vremenom posle povratka s posla. Zaista to je sa mog aspekta zaista ozbiljna odluka. Prvi počinak u VVA nas je brzo odveo u san, jer smo bili svi umorni što od puta, što od uslova u koje smo došli. Negde oko tri sata ujutru probudi nas bučno zavijanje sirene. Probudili smo se. Jamak kao iskusni i uvežbani podoficir je preuzeo komandu. Oblačio se i nama sugerisao da se što pre obučemo i krenemo za njim. Žurno se obukosmo u civilno odelo, jer još nismo bili zadužili uniformu. Istrčao je Jamak iz sobe. Mi potrčasmo za njim kao ovčice za predvodnikom. Trčali smo kroz hodnik. Odjednom se odnekud pojavio dežurni oficir koji nam je saopštio da ova uzbuna ne važi za nas i naredio nam je da se vratimo u sobu. Brzo smo se vratili prebacujući Jamaku da nas je bez razloga podigao iz kreveta. Veoma brzo nastavismo da radimo ono u čemu nas je prekinula sirena.
Toliko o Jamaku i ovom slučaju, a sad se vraćam hodniku Doma avijacije i bliskom susretu sa Jamakom.
Jamak je očito bio spreman za šalu i svojim telom se isprečavao ispred nas dvojice ne dozvoljavajući nam da prođemo. Uz gurkanje, nadguravanja i glumu negodovanja od strane nas dvojice, uspeli smo nekako da se mimoiđemo. On nastavi da se kreće prema svojoj sobi glasno se smejući, a mi gunđajući i glumeći ljutnju i iščuđavanje njegovim postupkom uputismo se ka svojim sobama. Uđe on u svoju sobu, a Gavrilović otvori vrata svoje sobe. Ja umesto da nastavim prema svojoj sobi uđoh za Gavrilovićem u njegovu sobu.
Saopštio sam mu odmah moju nameru da se malo našalimo sa Jamakom i uzeo sam telefonsku slušalicu u ruku. Namera mi je bila da se predstavim kao neka devojka i da mu zakažem sastanak za suta uveče u 20.00 č. Ako mi to uspe isplanirao sam da ga nas dvojica sačekamo u dogovoreno vreme na dogovorenom mestu i da svi skupa odemo u neku kafanicu na piće.
Nazvao sam ja Jamaka. Posle dužeg zvonjenja telefona on podiže slušalicu. Ja sam piskutavim, ženskim glasom otpočeo razgovor koji je, otprilike, bio ovog sadržaja:
- Dobro veče.
- Dobro veče, odgovori Jamak.
- Mogu li dobiti Jamaković Saliha.
- Ja sam taj. Odgovorio je Jamak.
Tad ja shvatih da pre podizanja slušalice nije uočio razliku u zvonjenju telefona. Telefon zvoni u jednim intervalima kad je interni poziv, a sasvim drugačije zvoni kad je vanjski poziv, odnosno poziv koji ide preko centrale. Očekivao sam da će to primetiti i shvatiti da je to maslo jednog od nas dvojice. Ali mu je ,,ženski“ glas izgleda pomutio svest i zato nije sve to primetio i shvatio. Prva prepreka je savladana i Igra se nastavi ka ostvarenju moje namere.
- Ovde Mina, kažem ja znajući za izvesnu Ninu iz Titograda koja je ispred gradske omladine bila aktivana u organizovanju KZA (kulturno zabavnih aktivnosti), a koja se sviđala Jamaku. Mislim da su zajedno učestvovali u recitalu.
- EJJJ...Nina !!! Otkud ti !? Obradova se Jamak.
- Ne Nina, ovde Mina ! Odgovorih mu ja uz veliko naprezanje da sputam lavinu smeha. Videvši razvoj situacije, Gavrilović priskoči i stavi svoje uvo na slušalicu.
- Koja Mina ? Znatiželjno i iznenađeno upita Jamak.
- Ti se mene sigurno ne sećaš. Pre dve godine si bio u Zadru. Zajedno smo pevali u horu. Odgovorih mu ja.
- Aaaaa....to si ti Mina. Najednom se priseti naš Jamak. Laže, jer ja znam da nijedna devojka sa imenom Mina nije učestvovala u KZA dok smo bili u Zadru.
- Pa otkud ti ? Kako si saznala da sam ovde. Nastavi Jamak da cvrkuće.
- Videla sam te večeras na Kalalargi (Zadarsko šetalište). Odgovorih mu ja. Tad su već Gavriloviću i meni oči bile pune suza od smeha. Ja rukom zatvaram mikrofon slišalice dok on priča i za vreme njegove replike mi se glasno smejemo i skoro se zacenjujemo od smeha.
- Pa što mi se nisi javila kad si me videla? Što me nisi zaustavila ? Odavno se nismo videli, baš bih voleo da te vodim. Razneženo reče Jamak.
- Stidela sam se... nisam imala hrabrosti, odgovorih ja sputavajući cičanje koje je nastajalo u prelazu iz napada smeha u ponovni govor ženskim glasom.
- Gde si sad ? Odakle zoveš ? Upita Jamak već dobro zainteresovan za Minu.
- Ovde sam na Branimirovoj obali.
- Pa možemo li da se vidimo večeras ? Upita Jamak.
- Ne, kasno je. Ja moram biti kući do 23.00. Hajde da se vidimo sutra uveče. Ovo sam ja odgovorio iznenađen obrtom situacije i sa već dobrano prisutnom cikom u glasu. Nisam mogao u dovoljnoj meri da obuzdam lavinu smeha.
- Šta to radiš, upita Jamak čuvši takav glas.
- Kako šta radim ? Ne radim ništa, odgovorih.
- Jel to ti plačeš ?
- Ma neee... Ovde sam sa drugaricom u telefonskoj govornici, a ona me zeza i golica dok ja pričam s tobom.
- Sad je 22.00 č. Konstatova Jamak, prokalkulisa na brzinu, saopšti joj da bi želeo da je vidi barem na kratko i predloži: - Hajde ti kreni prema Domu avijacije, a ja ću prema Branimirovoj obali pa da se sretnemo negde na pola puta. To je kod one zgrade roze boje.
- Kasno je, hajde da se dogovorimo za sutra, odgovorih mu ja u pokušaju da odgodim susret, da ugovorim vreme viđenja za naredno veče i da sprečim njegovu noćnu šetnju.
- Hajde samo da se vidimo na kratko i onda ćemo se dogovoriti za sutra. Umilnim glasom i sugestivno nastavi Jamak sa svojim insistiranjem.
Nisam imao kud. Poklekao sam. Posle Jamakovog insistiranja, svi molji planovi za sutra uveče padoše u vodu i nisam imao srca da ga odbijem. Prihvatio sam njegov predlog.
Pozdravismo se, bog zna kako, i uz obostrano izražavanje nestrpljenja u očekivanju susreta spustismo slušalice. Napad smeha je i dalje prisutan. Gavrilović i ja smo se glasno smejali do zacenjivanja bez ikakvog sputavanja smeha. Stišasmo se jednog trenutka i sačekasmo da čujemo otvaranje i zatvaranje vrata Jamakove sobe. Čuli smo otvaranje i zatvaranje vrata. Malo sačekasmo i izađosmo iz sobe u nameri da propratimo situaciju i odemo do moje sobe koja se nalazila na spratu i da gledajući kroz prozor propratimo Jamakov odlazak na sastanak. Izađosmo nas dvojica iz sobe. U hodniku se Jamak kretao prema izlazu iz Doma, a mi iza njega. Susrete se on sa Faganel Bojanom-Fagijem i poče da razgovara s njim. U to i mi priđosmo i čusmo ubeđivanje.
- Fagi, hajde obuci se i pođi samnom. Zvala me neka ženska. Pojma nemam koja je. Sa drugaricom je i treba da se nađemo kod one roze zgrade na Branimirovoj obali. Ubedljivim glasom sve ovo Jamak saopšti Fagiju. Povremeno je pogledao u nas dvojicu. Nije mu smetalo naše prisustvo. Imao sam osećaj da mu godi naše prisustvo, jer će još neko saznati kako ga proganjaju devojke.
Fagi pogleda na sat i mrzovolno ga odbi govoreći mu da je kasno, da je hladno i da nema volju da se šeta.
Nas dvojicu nije ponudio da pođemo s njim. A mi smo posle tog kraćeg zadržavanja, samo da bi oslušnuli razgovor otišli u moju sobu.
Iz sobe se lepo video ulaz u Dom avijacije. Gledamo u trem ispred ulaza u Dom. I konačno, posle par minuta pojavi se Jamak. Kraće se zadrža ispred ulaza i vrati se u Dom. Odustao je, pomislismo. Ja sam već iskonstruisao igru na istu temu za narednih par dana. Sačekasmo još malo. Jednog trenutka ugledasmo Jamaka koji kao metak izađe iz Doma i žurnim korakom se uputi prema onoj roze zgradi na Branimirovoj obali. Propratili smo ga uz konstataciju da je zagrizao udicu bez naše namere da je tako brzo zagrize. Ismejasmo se nas dvojica još malo i raziđosmo se.
Narednog dana posle dolaska na posao krenuli smo na jutarnju gimnastiku. Trčkarali smo, a ja se probih do Jamaka i prekornim glasom da što veći broj klasića to čuje rekoh mu:
- Kako te nije sramota ?! S kakvim se ti sve gaborima spetljavaš !
Trčkarali smo i dalje, a Jamak je to slušao i povremeno me s nevericom prostreljivao pogledima.
Nastavio sam ja priču kreveljeći se i izvrćući govor:
- Priđe sinoć jedna gaborka i upita me: -Poznajete li vi Jamaković Saliha ? Kaže da ste se družili, da ste prijatelji i tražila je da joj dam broj telefonske centrale Doma avijacije. I na kraju sam mu saopštio da sam joj dao broj telefonske centrale i da će ga ona sigurno nazvati.
- Pokazaćeš mi je večeras. Zavrnuću joj šiju. Sinoć me je zvala. Čekao sam je do 23.00 č kod one roze zgrade na obali. Pokisao sam i smrzao sam se. Ispriča ovo Jamak u jednom dahu kolačeći oči.
Saslušam ja njega. Nastavili smo da trčkaramo i da ćutimo. Posle još nekoliko protrčanih koraka, i zauzimanju bezbednog odstojanja, ja ga upitah:
- Da je možda nije drugarica golicala dok je s tobom razgovarala iz govornice. Upitah ga ja istim onim piskutavim ,,Mininim“ glasom.
Čim sam ovo izgovorio, oboica smo se istakli u kvalitetnom izvođenju jutarnje gimnastike. U sprintu smo ostavili grupu iza nas za barem jedno 200 metara. Ja sam bežao, a on je trčao da me stigne. Dok sam se ja borio za opstanak ostali klasići su se smejali.
Smiriše se duhovi. Počeo je i Jamak da se kiselo smijulji. Brzo se pročula priča. Nekoliko narednih dana tišinu za vreme trajanja teorne nastave remetili su sledeći dijalozi:
- Jamak. ! Neko bi pozvao Jamaka koji je sedeo u prvoj klupi.
Na taj poziv Jamak bi se redovno okretao prema onom ko ga je pozvao, a taj bi ga upitao:
- A, prošetao te ?
Nakon čega bi se svi mi prisutni zajedno s Jamakom nasmejali.
Takođe, u nekoliko narednih dana ni ja nisam imao mira. Noću me je često budilo zvono telefona. Kad bih se javio čuo bih: Uzbuna....brzo na aerodrom. Bio sam oprezan. Nisam naseo kao što se to desilo u prvom danu mog boravka u VVA.
NAŠ CANE
U dilemi da li da napišem još jedan članak ili ne, plašeći se da u ,,NAŠOJ KNJIZI“ ne bude suviše mojih priča, prevagnula je odluka da ipak napišem nešto o našem, na žalost pokojnom drugu i kolegi koga ću se uvek sećati sa velikim pijetetom.
Naime, radi se o Kovačević Draganu, koga smo svi zvali Cane. Nije mi poznata geneza nadimka, ali znam da niko nije govorio Dragan Kovačević, već je on za sve nas bio Cane Kovačević. Cane je rođen 12.09.1949.godine u Sremskoj Mitrovici, a detinjstvo je proveo i osnovnu školu završio u Zrenjaninu. Iz Zrenjanina je otišao u VVG ,,Maršal Tito“ (Vazgiuhoplovnu vojnu gimnaziju) i tako učinio prvi korak u školovanju za pilota RV i PVO (Ratnog vazduhoplovstva i protiv vazdušne odbrane) SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije)
Šta reći o tom čoveku, a da to što se kaže bude dovoljno u opisu njega i njegove ličnosti. Mislim da je to nemoguće i da će koliko god o njemu napisao uvek nedostajati još po koja rečenica i izostati još neka njegova karakteristika.
Zato ću poentu staviti sagledavajući ga kroz anegdote koje mi je ispričao. Zašto kroz anegdote. Pa najverovatnije zbog one istine koja prati pilote i njihov mentalni sklop, a koji se ogleda u sledećoj situaciji: Na sahrani svog kolege, obuzme pilote neizmerna tuga kao i sve normalne ljude. U takvom stanju se priča o pokojniku, ali u svetlu prepričavanja anegdota koje su vezane za pokojnika. Eto takvi smo mi piloti i tako se borimo i lakše podnosima težinu raznih i različito teških bremena koja se tovare na naša pleća.
Cane je bio čovek kome je bila poprilično strana vojna disciplina. To mu je bio veliki teret i uvek je nevoljno i uz dozvoljenja protivljenja i proteste radio sve ono što nije bilo vezano za letenje, a nosilo je naziv Opšta vojna obuka. Zato ga nije ni zanimala vojna karijera. Za njega je bilo važno da bude što više u vazduhu. Iza brkova koji su bili uvek van vojnih propisa pokušavao je da prikkrije svoju narav. Da prikrije svoju dobrotu i plemenitost. A bio je dobar k’o 'lebac ili što bi vojvođani rekli ,,panja od čoveka“.
Prvi put sam ga video 1978.godine kada je naša 28. Klasa VVA došla u Titograd, sadašnju Podgoricu, u 172. Lbap (lovačko-bombarderski puk) na četvrtu godinu školovanja. Pre nas su na borbenu obuku dolazili potporučnici sa završenom trogodišnjom VVA (Vazduhoplovnom vojnom akademijom). Mi smo bili prvi pravi interektualci u istoriji VVA, jer nam je školovanje posle četvorogodišnje gimnazije trahjalo pune 4 godine ili ukupno 8 semestara u VVA.
Cane je bio komandir avijacijskog odeljenja. Kasnije sam saznao da mu je ta dužnost bila nametnuta. Stao je pred nas i obratio nam se sledećim rečima:
- Ja sam čovek od koga potiče nedisciplinas u VVA. Nemojte pokušavati da me u nečemu obmanjujete. Hoću od vas iskrenodst i otvorenost i sve ćemo probleme zajedno rešavati i sigurno ćemo svaki problem rešiti.
Veoma brzo se on oslobodio tih komandirskih obaveza i kad smo došli na službu u Titograd (Podgoricu) 1980. Godine kao NL (nastavnici letenja) Cane je čini mi se već bio, ili je do kraja te godine, postavljen na dužnosti Načelnika obaveštajnog organa u 172.lbap (Lovačko bomnbarderskom puku). Šta ćeš lepše. Letenje i teoriju letenja je držao u malom prstu i bilo bi mu dosadno da nije imao nečim dodatnim da se bavi, a bilo bi mu veliko opterećenje da se bavio komandovanjem, jer to nikako nije voleo. Ovako je čitao obaveštajne biltene, prikupljao podatke o avionima i avijacijskim jedinicama SOS (Stranih oružanih snaga) i povremeno nas upoznavao sa svojim saznanjima. Za Caneta prava 'ladovina u kojoj je planirao da dočeka penziju.
Sa Canetom sam imao mnogo zajedničkih sfera interesovanja i često smo diskutovali. Većina tema je bila vezana za letenje. Cane je sa mnom proveo praktični deo obuke za probnog pilota na nivou letačke jedinice. Načine na koje je on proveravao ispravnost rada nekih sklopova i sistema na avionima ja sam zadržao i prenosio svim pilotima koje sam ja kasnije obučavao. A i kao opitni pilot sam ih primenjivao u tehničkim probama aviona.
Ali, ne lezi vraže, u puku postaviše za načelnika štaba, a veoma brzo i za komandanta 172.lbap, Blagoja Grahovca, našeg Graleta, inače Canetovog klasića. A i Grale je priča za sebe. Sve može i ume i ništa mu i nikad nije teško. Ali on se nije zadovoljavao svojim sposobnostima i postignutim izvanrednim rezultatima. Uvek je želeo da i druge podstakne da i oni iz sebe izvuku maksimum i tako postignu što bolje rezultate. Uspehe drugih ljudi je voleo i radovao im se kao da su lični. Ništa od onoga ,,da komšiji crkne krava“. Grale je video da se Cane ušuškao, da uživa u svojim poslovima i da ne pomišlja da polaže ispite za čin majora. Shvatio je da Cane želi da ode u penziju kao kapetan prve klase, jer ne bi on ponovo da uči neke doktrine, taktike, strategije, pešadijske formacije.... A do penzije je imao još podosta godina da provede u službi kao večiti kapetan prve klase.
Tako jednog dana, pozva naš Grale svog klasića Caneta na kraći službeni razgovor. Posle kraćeg vremena izađe Cane iz Graletove kancelarije kao pokisli miš. Nema na njegovom licu one opuštenosti i zadovoljstva. Grale je najpre sačekao da mu Cane saopšti svoj plan da ne želi da polaže ispite za čin majora, a onda mu, otprilike, rekao sledeće:
- Iz ovih stopa idi i prijavi 2 ispita (ukupno ih je bilo 5, a kasnije je dodat i 6 ispit-strani jezik). Polaganje je za dva meseca. Uzmi literaturu, izaberi jedan boks (mala prostorija sa jednim stolom, tablom i četriu stolice - prostorija u kojoj su NL (Nastavnici letenja) sa svoja 3 pitomca vršili pripreme za letenje i analize letova) u kojem ćeš provoditi radno vreme pripremajući ispite. Sa kompjuterskom preciznošću mu Grale izdiktira rokove polaganja i po koliko ispita će morati položiti u kojem ispitnom roku i saopšti mu kad je termin za njegovo unapređenje u čin majora. Na kraju mu je kao jagodu na šlag Grale naglasio:
- Letenja nema dok ne položiš sve ispite !
Začinio mu je grale dobro ovom zadnjom rečenicom. Da mu je bilo šta drugo rekao ne bi privolio Caneta na učenje. Ali oduzeo mu je ono zbog čega postoji. Nađe se u čudu naš Cane. Svi pokušaji Canetovih opiranja i pokušaji diskusija koji su počinjali rečju ,,Klaso“ , behu od strane Graleta neumoljivo prekidani.
Kolege dadoše Canetu knjige, skripte, kopirane materijale.... da bi mu olakšali muke. Nudimo mu i pomoć bilo koje vrste, a on se samo smijulji ispod onih svojih brčina i odmahuje glavom. Nametnuto mu je nešto što nije voleo i od čega je odavno odustao. Ali, šta da se radi. Grale je od reči i ne umoljiv je. Neće on da dozvoli da mu starešina tih i takvih kvaliteta bude večito kapetan prve klase. I kao uvek do tada i od tada bio je u pravu.
Počeo Cane da odlazi u boks. Mi na letenje, a on u boks. Prođoše brzo dva meseca i Cane otputova u Beograd na polaganje prva dva prijavljena ispita.
Polagalo se pred tročlanom komisijom. Najpre trojica kandidata izvuku po jednu kombinaciju pitanja i nakon 30 minuta počinje prvi da odgovara. Kad on završi polaganje na njegovo mesto dolazi novi kandidat sa izvučenom kombinacijom pitanja, a drugi odgovara i tako do poslednjeg kandidata toga dana. Naš Cane je toga dana bio drugi u prvoj trojci. Pre njega neki pešadinac koji je bio na službi u nekoj jedinici RV i PVO na Prevlaci, pa zatim Cane i još neki vazduhoplovac. Dalji tok događaja Cane nam je ovako ispričao:
- Izvučemo mi listiće sa kombinacijom od po tri pitanja i sednemo na svoja mesta. Imali smo najviše 30-tak minuta za pripremu. Posle isteka tog vremena prvi kandidat bi morao početi sa odgovaranjem na dobijena pitanja. Seli smo na svoja mesta, uzeli po list papira i počeli da konstruišemo koncept odgovora na svako pitanje. Pešadinac je sedeo za klupom sa moje desne strane i trebao je pre mene da odgovara. Kako je seo, uzeo je papir i olovku i počeo da piše. Pisao je brzo i pomalo panično. Pisao je kao da mu je neko rekao da ima dva minuta da napiše šta je sve radio u prethodnom danu. Dok je on tako pišući već popunjavao svoju prvu stranu, ja sam prepisao prvo pitanje, muvao sam olovku u rucu, gledao zidove i plafon i pokušavao da se setim šta bi mogao sve da kažem u okviru odgovora na prvo pitanje. Povremeno sam upisao po koju reč ili prostu rečenicu. Pešadinac je uzeo drugi, pa i treći papir. Osmotrim ga ja, kaže Cane, a on samo piše kao da mu neko brzo diktira. Iispod pazuha na košulji mu poveliki polukrug od znoja. Završio ja sa konceptom u vezi prvog i prešao na drugo pitanje, pa ubrzo i na treće i sve mu to stalo na pola jedne stranice. Za to vreme pešadinac ispisao poveći broj stranica koje su mu stajale onako raštrkene po stolu. Gledao sam u sva svoja kompleksna pitanja i pripremljene šture odgovore i pokušavao da se setim još nečega pametnog čime bi obogatio sadržaj svoga izlaganja. U tom razmišljanju me prekide glas pešadinca koji je komisiji saopštio da mu je nestalo papira i zamolio da mu daju još neki list. Jedan član komisije ustade i stavi na njegov sto još 20-tak listova. Ubrzo se oglasi i pukovnik Stanković, predsednik komisije. Saopšti da je isteklo 30-tak minuta i da je vreme da se počne sa odgovaranjem. Na to pešadinac podiže glavu i zamoli komisiju da mu daju još 10-tak minuta. Pukovnik Stanković nevoljno prihvati molbu i dozvoli da se vreme pripreme produži još za 10-tak minuta. Pogledam ja pešadinca, priča dalje Cane, a na njegovom stolu mnoštvo papira. Ne diže čovek glavu. Samo piše, piše.... i piše !!! Vlažna fleka ispod pazuha mu došla skoro do pojasa. Ja razmišljam šta da uradim. Da li da odmah ustanem i odustanem od polaganja ili da pokušam da položim bez ikakvih minimalnih šansi. Koje su mi šanse, razmišljao sam, kad ovaj pešadinac sad ovo sve izbifla i dobije 10, a onda nastupim ja sa odgovorima koji su na sva tri pitanja stali na samo pola jedne stranice. Neću imati ama baš nikakve šanse, rekao sam sam sebi. I dok sam ja tako dilemisao, oglasi se ponovo Stanković saopštavajući da je vreme isteklo i da počinju sa radom. Istog momenta zajapureni pešadinac je prestao da piše. Odložio je olovku i pokupio sve papire po stolu. Složi on popriličan broj listova kucnu nekoliko puta njima po stolu najpre držeći listove horizontalno, a zatim i vertikalno kako bi svaki list došao na svoje mesto. Odmah zatim ih tako lepo složene pocepa, najpre po dužini, a onda i po širini. Ustao je i saopštio začuđenim članovima ispitne komisije da nije zadovoljan i da će se sledeći put bolje pripremiti. Ustade čovek i ode iz učionice. Komisija ostade bez teksta. Kandidati za polaganje se isčuđuju. Neko se i nasmeja glasno. Pukovnik Stanković sa smeškom na licu prozva sledećeg kandidata da izviće listić sa kombinacijom pitanja i da sedne na mesto na kojem je do pre par minuta sedeo famozni pešadinac. Prozva Stanković mene, priča Cane, i ja počeh da odgovaram. Po sistemu tuc – muc odgovorio sam ja nekako na sva tri pitanja i položio ispit, uz Stankovićevu opasku:
- Moglo je ovo i bolje, kapetane !
Uspešan je bio Cane i narednog dana. O ocenama nije baš uputno pričati. Važno je da je Cane položio ta prva dva ispita. Isto tako, ili slično, je bilo i sa sledećim ispitima. Sve u svemu, Cane je u potpunosti realizovao Graletov plan, a Grale mu je te godine čestitao unapređenje u čin majora.
Izgleda da je neki usud predodredio Canetu sudbinu da u svojoj okolini ima po nekog pešadinca ili da radi sa pešadincima. Tako, posle par godina od dobijanja čina majora, u komandi Titogradskog korpusa beše upražnjeno ili je otvoreno mesto vazduhoplovnog oficira za vezu. Tu je trebao biti čovek koji dobro poznaje vazduhoplovstvo, a zadatak mu je bio da koordinira između korpusa i neke avijacijske formacije u određenim situacijama. Ponudiše to mesto Canetu i on to prihvati. Kad god je dolazio na aerodrom, a dolazio je često, uvek smo našli vremena da sednemo i proćaskamo o svemu i svačemu. Bio je prezadovoljan. Pun anegdota i dogodovština. Na posao je išao pešice jer mu je zgrada komande korpusa bila blizu stana u kojem je stanovao. Posao je držao u malom prstu, a na letenje u cilju održavanja trenaže dolazio je redovno na aerodrom. Jedne prilike mi je ispričao i ovu anegdotu:
Delio je, kaže Cane, kancelariju sa jednim pešadijskim pukovnikom. Posle redovnih jutarnjih aktivnmosti ulazili bi u kancelariju i svako je sedao za svoj radni sto. Pukovnik je otvarao fioku stola i iz nje je vadio papir A-3 formata, olovku, gumicu i lenjir. Crtao je neki mrežni pregled. Cane je svoj deo posla završavao veoma brzo i nakon toga odlazio iz kancelarije i radio po svom ličnom planu. Posle nekoliko dana Cane je primetio da je pukovnik docrtao na onaj list papira samo par kockica. Zabrinuo se Cane. Vidi stariji čovek, skoro pred penzijom i ponudi se da mu pomogne i uradi mu mrežni pregled za pola sata. Naučio to Cane da radi pripremajući se za polaganje majorskog ispita. Pogleda ga pukovnik ispod naočara i upita:
- Misliš li ti da i ja ovo ne mogu završiti za pola sata ?!
- Pa vidim da se mučite već 4-5 dana i rekoh ako treba da vam pomognem, opravda se Cane. Na to pukovnik nastavi:
- Mogu ja ovo, druže moj, da uradim dok kažeš keks, ali to stoji ovde na stolu da šef kad uđe vidi da ja nešto radim.
Smejali smo se obojica ovom rezonu i tim odnosima koji su barem nama u 172.lbap bili strani. Naš komandant, naš Grale, je uvek potencirao sledeće:
- Mene ne interesuje da li igrate fudbal, šah, da li čitate knjigu ili novine, da li neobavezno čavrljate... ja samo tražim da sve što treba da se uradi bude kvalitetno i na vreme urađeno.
To je bio pristup koji je Grale zahtevao od svojih potčinjenih, a i kod njih izgrađivao isti odnos prema obavezama i slobodnom vremenu na poslu. Samo su se neradnici štrecali kada bi ih pretpostavljeni zaticali u dokolici. Takvih je bilo vrlo malo, kao što je malo i bilo vremena i za sve ono što je Grale dozvoljavao, ali kad bi čovek odradio sve što je trebalo nije se ustručavao da uzme u ruku neku dobru knjigu, da odigra partiju šaha ili da sami ili grupno odu na sportske terene. I ovo je, ja bih rekao, bio jedan od ključeva zbog čega je 172.lbap bio uvek jedna od najelitnijih avijacijskih jedinica JNA (Jugoslovenske narodne armije).
Tako je jedne prilike, čini mi se decembra 1992.godine, naš Cane negde išao sa pešadijskim pukovnikom Saveljić Rajkom. Rajko je vozio automobil i sleteo je s puta. Obojica su bili teško povređeni, ali naš Cane je izvukao deblji kraj. Teško je povredio kičmu. Lekari su se izborili i spasli mu život, ali je ostao nepokretan i prikovan za invalidska kolica.
Svima koji smo ga poznavali, teško je pala vest o udesu, a posebno teško nam je palo saznanje da naš Cane više nikad neće moći da staner na svoje noge, a kamo li da poleti. Obilazili smo ga. I u kolicima je širio vedrinu i optimizam, mislim da je samo dobro glumio, kao što je glumio strogoću pred nama pitomcima krijući svoje pravo lice, dobrotu i tugu svojim brčinama.
Posle 15-tak godina od udesa, tačnije 06.06.2007.godine, naš Cane je preminuo.
Laka ti zemlja, druže moj i večna ti slava.
Brzi
Akter ove anegdote je Krndija Miloš, zvani Krdža, komandir avijacijske eskadrile, legenda 172.lbap, izuzetan pilot, starešina, drug i prijatelj. Čovek koji je razumeo i shvatao svoje pilote i nesebično im prenosio svoje bogato iskustvo.
E, taj legendarni Krdža, je jednoga dana krajem 1980.godine bio na tornju AKL-a (aerodromske kontrole letenja) u ulozi RL-a (Rukovodioca letenja). U toku prepodneva, oko 10.00 č doletao je iz Beograda na a. Titograd neki MIG-21, ili kako smo ih mi zvali ,,brzi“. Taj ,,brzi“ javlja poziciju i visinu, a Krdža mu saopšti da javi dolazak iznad Barutane i da tamo sačeka. To je značilo da kada dođe iznad tog objekta-orijentira da to javi i da iznad objekta uvede avion u horizontalni zaokret. Nakon toga treba da u zaokretu sačeka izvesno vreme dok mu RL ne odobri dolazak na sletanje, a što će učiniti čim bude oslobodio vazdušni prostor u sektoru prilaza za sletanje..
Pošto je uvek vladalo neko rivalstvo između pilota La (lovačke avijacije) i pilota Lba (lovačko-bombarderske avijacije), a ustvari jedni drugima su zavideli. Mnogi koji nisu bili u La, žalili su što ne lete na supersoničnim avionima, a mnogi koji su bili u La i leteli na supersoničnim avionima želeli su da zbog velikog broja dežurstava pređu u Lba ili Tra (transportnu avijaciju).
Zbog navedenog, zbog prioriteta koji su imali lovački avioni u vazduhu i na sletanju, a znajući da dolazi na aerodrom na kome bazira Lba, ovaj ,,brzi“ mu, pun sebe i veoma bahato reče:
-Ja nisam balon pa da mogu da čekam !
- Uredu. Slobodno sletanje iz pravca, reče mu Krdža, a lice mu dobi lepu modro-crvenu boju, zbog bahatosti i bezobzirnosti dotičnog. Brzo razmesti avione u vazduhu, zabrani nekima voženje, a nekima izlazak na pistu i obezbedi da „brzi“ nesmetano i najkraćom procedurom sleti.
Negde pred kraj zadnje smene oko 12.00 č isti taj „brzi“ se javi Krdži da mu dozvoli pokretanje motora. Sve se odvijalo po protokolu. Izašao ,,brzi“ na liniju poletanja, proverio motor i tražio odobrenje da poleti. Krdža mu odobri poletanje i saopšti da javi Danilovgrad 1000 m. Ovaj ,,brzi“ će na to, opet bahato i pun sebe:
- Mogu ja i višlje od 1000 m
- Uredu, javi Danilovgrad 20.000 m reče mu Krdža, sasvim mirnim i uljudnim tonom, što nas je sve iznenadilo. Poznavajući ga očekivala se sasvim drugačija reakcija.
- Eeee, toliko već ne mogu, odgovori mu „brzi“.
Na to se eterom prolomi Krdžina rika, ono što nije usledilo kad smo svi mi očekivali usledilo je sad. Imam utisak da ga je čula čitava Crna Gora:
- Onda ne filozofiraj (ovo je najblaži prevod izgovorenog) i radi šta ti ja kažem !!! Javi Danilovgrad 1000 m !!!
,,Brzi“ je, sigurno shvatio da je preterao, samo potvrdio da je razumeo i ubrzo javljajući da preleće Danilovgrad na visini 1000 m nastavio je svoj let prema Beogradu.
Na tornju AKL-a svi prisutni su se zajedno sa Krdžom smejali. Krdža je uz smeh namigivao, a rukama i telom gestikulirao. Eterom su se oglašavala kvrckanja predajnih tastera radio stanica iz aviona kojima su piloti koji su bili u vazduhu davali do znanja da su sve ovo čuli.
Paljenje na gurku
Ova anegdota se dogodila u mesecu maju 1981. Godine. Akter prvog dela ove anegdote sam ja, Jelić Dragan, nastavnik letenja. Glavni učesnik Motika-Moča (Trailović Dragan, nastavnik letenja) ljudska dobrica, blage naravi i uvek spreman da uz gitaru zapeva i uz muziku povede kolo. Ostali učesnici: sporedna – glavna uloga i akter drugog dela anegdote je Pop (Popović Nebojša, nastavnik letenja), koji je došao sa službe iz Mostara kod nas u Titograd. Otvoren, komunikativan, ponekad malo više radoznao i uvek je iskreno izražavao stav o onome što čuje. Zbog navedenih osobina bio je pogodan da se uvuče u neku namerno iskonstruisanu nestvarnu priču i tako izazove njegova reakcija. Kad bi nam to pošlo za rukom nastupala je lavina smeha, pa i on shvativši da je namerno i smišljeno izazvan učestvovao je u tom smehu. Međutim, postajao je sve oprezniji, pa nam nije baš lako polazilo za rukom da izazovemo njegovu reakciju, koja je uvek bila iskrena, simpatična i neizmerno smešna. Ostale uloge su bez njihove volje dobili: k-dir ao (komandir avijacijskog odeljenja) Jože Udovič, k-dir ae (komandir avijacijske eskadrile), Filipović Mile, Bakić Milivoje, k-t ap (komandant avijacijskog puka i k-t RV i PVO (Komandant Ratnog vazduhoplovstva i Protivvazdušne odbrane) čini mi se da je to tada bio Antun Tus.
Imali mi neku vežbu, samo NL. Dejstvovali smo avijacijskim odeljenjima sa FKN (Foto kamera naoružanja) na neki OD (objekat dejstva) kod mesta Kosanica u Crnoj Gori. Sve je bilo savršeno. Moje odeljenje je dejstvovalo poslednje. Zadovoljan rezultatom odeljenja u kojem sam ja bio i rezultatom čitave eskadrile išao sam prema nastavnoj zgradi. Kad sam ušao u hol nastavne zgrade sinu mi ideja !!! Ne odlazim da se presvučem, već se sa kacigom uputim ka zadnjoj odeljenskoj prostoriji sa desne strane hodnika. U odeljenju dosta kolega. Svi zadovoljni i veseli čekaju analizu. Među njima sedi i Pop na svom radnom mestu i lista neke papire. Ja sa vrata krenem u realizaciju svoje zamisli počnem da kritikujem Moču.
-Ti, bre ne možeš, a da nešto ne uprskaš.
-Šta je bilo, klaso ? Stvarno se štrecnu i začuđeno upita Moča.
-Kako, šta je bilo ?! Kako, bre, da zakačiš drvo ?!
Tad Moča, a i neki od prisutnih shvatiše šta mi je namera. Moča prihvati igru i iz skrušenog položaja poče da se pravda. Postepeno i svi ostali piloti shvataju da je u pitanju zezanje, osim Popa koji reklo bi se da je već shvatio moju nameru i dalje nezainteresovan za temu diskusije nastavlja sa listanjem svojih papira. Krenem ja da pametujem i da teoretišem kako bih pronašao gde je to Moča pogrešio. Crtam po tabli i dolazim do zaključka gde je Moča pogrešio i zbog čega je zakačio drvo. Onda izgovaram nebulozu i pitam Moču koji je bio u odeljenju, a on odgovara da je bio vođa para.
-E, je... ga . Da si bio četvrti pa da staneš i skloniš granu sa bombonosača niko ne bi primetio, kažem mu ja nadajući se da će tu biti kraj priče i da će nastavak iste biti samo smeh, zato što je taj postupak nemoguć na avionu J-21, jer nema parkirnu kočnicu. A i da je moguć postupak, bilo bi suludo poverovati da taj postupak pilota niko na aerodromu ne bi primetio. Ali Pop tu nebulozu uopšte ne registruje, ne reaguje i priča se kako sam očekivao, tu ne završava. Smeškaju se svi prisutni. Skrivaju smeške od Popa i kao i ja očekuju njegovu reakciju. Reakcije nema. Moča bezvoljno već dobrano upleten u moju mrežu nastavlja da se brani:
- Ne bi vredelo, ispod krila je ovolika rupa. Raširi ruke i pokaza, bogami, jedno metar.
U tom trenutku čuje se kroz hodnik nečiji glas:
- Idemo na fudbal ! Analiza će biti kasnije.
Svi mi krenemo na presvlačenje, osim Popa. Popu smo zabranili da igra fudbal zbog nekoordinisanih i smrtno opasnih zamha nogu, kako po nas, tako i po samoga sebe. Pop je ostao u odeljenju, a mi otrčasmo uz osmehe na presvlačenje, a zatim na teren. Smatrali smo da je Pop bio oprezan i da moj pokušaj da ga upalimo na guranje nije uspeo. Smatrao sam da je tu ovom mojem pokušaju bio kraj, ali nije. Priča se nastavlja.
Komandna struktura završila analizu i k-dir ao Udovič Jože dođe u odeljenje gde zateče Popa kako još uvek nešto lista. Pop podiže glavu sa papira, pogleda prema Joži i upita ga:
- Da li je mnogo oštećen avion ?
-Koji avion...??? Zapanjeno upita Jože.
- Nisi čuo !? Likuje Pop novim i za Jožu nepoznatim podacima i nastavlja:
- Moča je zakačio drvo i doneo granu na stajanku. Vidi tablu. Jelić mu je objasnio gde je pogrešio, zašto je zakasnio sa vađenjem i zbog čega je zakačio drvo. Za malo pa da pogine, zaključio je Pop gledajući u skicu na tabli.
Izgleda da je Pop bio baš ubedljiv i da je priču shvatio veoma ozbiljno. Mi nismo bili svesni u kojoj je meri slika njegove nezainteresovanosti i opreznosti da mu ne izmamimo komentar i reakciju koju smo svi mi poneli iz učionice, bila ustvari lažna slika. Nismo bili svesni koliko je tu priču Pop ozbiljno prihvatio, jer nas je obmanuo svojom nezainteresovanošću za događaje i priču u odeljenju.
Jože, pedantni, vredni i predobri Slovenac, pogleda apstrakciju na tabli. Zgrabi beležnicu pa pravo kod k-dira ae Filipovića da ga upozna sa novim detaljem. Onda obojica odoše do k-ta puka da i njega upoznaju sa oštećenjem aviona. K-t puka nazove k-ta RV i PVO, saopšti mu da je avion oštećen i da će otići do stajanke da ostvari uvid pa će se ponovo javiti i saopštiti mu detalje.
Dođu oni na stajanku. Počnu da se raspituju koji je to avion oštećen, a svi ih belo gledaju. Brzo oni ustanove i shvate da nema nikakvog oštećenja i da je nešto drugo u pitanju. Bakić naloži ovoj dvojici komandira da ispitaju o čemu se radi i da ga obaveste, a on ode ka svojoj kancelariji da javi k-tu RV i PVO da nema nikakvog oštećenja aviona.
Jože se žurno vrati u prostoriju odeljenja i sam zbunjen ponovo upita Popa:
- Ko ti je rekao da je zakačeno drvo ?
-Jelić je ušao i napao Moču i evo na tabli je nacrtao šta se desilo, odgovori mu ponovo Pop.
A na terenu, mi počeli utakmicu, kad na dođe vojnik-kurir i saopšti da poručnik Trailović treba da se javi komandiru eskadrile.
Moča vrti glavom, a mi ostali se smejemo misleći da je od Popa stigla vest samo do Jože. Nevrati se moča na teren. Kasnije nam je pričao kako je u odeljenju zatekao Jožu i Popa. Kad ga je Jože upitao šta se to desilo, Moča mu je samo mirno odgovorio da se ništa nije desilo, i da smo samo palili Popa na gurku. Tad Pop pobesni, pomodri u licu i odmah prosu pregršt optužbi kako ga mi tako stalno zezamo.
Srećom sve je shvaćeno kako treba. Analiza...pohvale na uspešno izvedenoj vežbi i na kraju analize onako usput skrenuta je pažnja svim pilotima da izbegavaju neslane šale.
Narednog jutra dolazimo Moča i ja na aerodrom, bili smo podstanari i cimeri kod Sahat kule u Titogradu. Prolazimo pored zgrade komande, a za stolom ispred zgrade sedi komandant Bakić i pije jutarnju kafu. Kad nas je video reče:
-Trailoviću, dođi ovamo.
Ode Moča do njega, a ja čekam na stazi i gledam Močino vojničko obraćanje komandantu.
-Šta je to juče bilo, kakvo drvo, kakva grana...??? Upita ga Bakić.
Moča ponovi ono što je rekao i Joži:
- Ma, palili smo Popa na gurku.
Bakić, po običaju, protrlja svoj nos i uz prikriveni osmeh posavetova Moču:
- Vodite računa šta radite, jer dok dokažeš da nisi zec, odoše ti jajca.
Ove anegdote smo se često prisećali kad je među nama bio i Pop i svi skupa se smejali rekonstruišući skoro sva događanja toga popodneva.
NOĆNA ŠETNJA
Zadar, godina 1979. decembar mesec. Nakon promovisanja u činove potporučnika i dobijanja zvanja pilota RV i PVO (Ratnog vazduhoplovstva i protiv vazdušne odbrane), određeni broj pilota iz moje, 28. Klase VVA (vazduhoplovne vojne akademije) bilo je upućeno na KNL (Kurs za nastavnike letenja). KNL je počeo početkom septembra 1979. godine, a završio se krajem februara 1980.godine. Velika većina nas kursista bila je smeštena u Dom avijacije.
Elem, te prohladne decembarske tamne večeri, spustila se neka sumaglica koja je uz neprijatan miris mora u zadarskom zalivu nagoveštavala zimsku primorsku kišu. Dvojica kolega i ja, prošetgali smo malo gradom, vratili se u Dom avijacije i svratili smo kod nekih kolega u jednu od soba u prizemlju. Negde oko 21.30 č, Gavrilović Radojko i ja izađosmo iz te sobe i uputimo se prema svojim sobama. Dok smo se kretali hodnikom, primetili smo da nam u susret ide Jamaković Salih-Jamak.
Sad moram da napravim malu digresiju. Jamaka sam prvi put video prvog dana mog boravka u VVA. Jedan od nas četvorice u sobi bio je Jamak. Plećat, osrednjeg rasta, širokih ramena, ozbiljnog lica izgledao je kao da je četri do pet godina stariji od nas. Raspremali smo stvari i pokušavali da se organizujemo u bednim uslovima smeštaja u odnosu na one uslove koje smo imali u gimnaziji. Ali, šta je tu je. Nije lak put do zvezda. I Jamak je raspremao svoje stvari. Jenog trenutka iz torbe je izvadio pištolj TT sa futrolom i stavio ga je na krevet. Tad mi prisutni od njega saznadosmo da je on već završio podoficirsku školu, da je radio u nekom garnizonu kao vodnik, da mu je kao primernom podoficiru omogućeno da upiše neku od vojnih akademija i da je on odlučio da upiše VVA i postane pilot. Uvek sam cenio te njihove poteze, jer su oni iz statusa zaposlenog lica koje prima platu, neki od njih su već bili dobili stanove i kupili automobile, odlučili da se svega toga odrekni i da ponovo prihvate status pitomca. Status bez plate, automobila, stana i slobodnim raspolaganjem vremenom posle povratka s posla. Zaista to je sa mog aspekta zaista ozbiljna odluka. Prvi počinak u VVA nas je brzo odveo u san, jer smo bili svi umorni što od puta, što od uslova u koje smo došli. Negde oko tri sata ujutru probudi nas bučno zavijanje sirene. Probudili smo se. Jamak kao iskusni i uvežbani podoficir je preuzeo komandu. Oblačio se i nama sugerisao da se što pre obučemo i krenemo za njim. Žurno se obukosmo u civilno odelo, jer još nismo bili zadužili uniformu. Istrčao je Jamak iz sobe. Mi potrčasmo za njim kao ovčice za predvodnikom. Trčali smo kroz hodnik. Odjednom se odnekud pojavio dežurni oficir koji nam je saopštio da ova uzbuna ne važi za nas i naredio nam je da se vratimo u sobu. Brzo smo se vratili prebacujući Jamaku da nas je bez razloga podigao iz kreveta. Veoma brzo nastavismo da radimo ono u čemu nas je prekinula sirena.
Toliko o Jamaku i ovom slučaju, a sad se vraćam hodniku Doma avijacije i bliskom susretu sa Jamakom.
Jamak je očito bio spreman za šalu i svojim telom se isprečavao ispred nas dvojice ne dozvoljavajući nam da prođemo. Uz gurkanje, nadguravanja i glumu negodovanja od strane nas dvojice, uspeli smo nekako da se mimoiđemo. On nastavi da se kreće prema svojoj sobi glasno se smejući, a mi gunđajući i glumeći ljutnju i iščuđavanje njegovim postupkom uputismo se ka svojim sobama. Uđe on u svoju sobu, a Gavrilović otvori vrata svoje sobe. Ja umesto da nastavim prema svojoj sobi uđoh za Gavrilovićem u njegovu sobu.
Saopštio sam mu odmah moju nameru da se malo našalimo sa Jamakom i uzeo sam telefonsku slušalicu u ruku. Namera mi je bila da se predstavim kao neka devojka i da mu zakažem sastanak za suta uveče u 20.00 č. Ako mi to uspe isplanirao sam da ga nas dvojica sačekamo u dogovoreno vreme na dogovorenom mestu i da svi skupa odemo u neku kafanicu na piće.
Nazvao sam ja Jamaka. Posle dužeg zvonjenja telefona on podiže slušalicu. Ja sam piskutavim, ženskim glasom otpočeo razgovor koji je, otprilike, bio ovog sadržaja:
- Dobro veče.
- Dobro veče, odgovori Jamak.
- Mogu li dobiti Jamaković Saliha.
- Ja sam taj. Odgovorio je Jamak.
Tad ja shvatih da pre podizanja slušalice nije uočio razliku u zvonjenju telefona. Telefon zvoni u jednim intervalima kad je interni poziv, a sasvim drugačije zvoni kad je vanjski poziv, odnosno poziv koji ide preko centrale. Očekivao sam da će to primetiti i shvatiti da je to maslo jednog od nas dvojice. Ali mu je ,,ženski“ glas izgleda pomutio svest i zato nije sve to primetio i shvatio. Prva prepreka je savladana i Igra se nastavi ka ostvarenju moje namere.
- Ovde Mina, kažem ja znajući za izvesnu Ninu iz Titograda koja je ispred gradske omladine bila aktivana u organizovanju KZA (kulturno zabavnih aktivnosti), a koja se sviđala Jamaku. Mislim da su zajedno učestvovali u recitalu.
- EJJJ...Nina !!! Otkud ti !? Obradova se Jamak.
- Ne Nina, ovde Mina ! Odgovorih mu ja uz veliko naprezanje da sputam lavinu smeha. Videvši razvoj situacije, Gavrilović priskoči i stavi svoje uvo na slušalicu.
- Koja Mina ? Znatiželjno i iznenađeno upita Jamak.
- Ti se mene sigurno ne sećaš. Pre dve godine si bio u Zadru. Zajedno smo pevali u horu. Odgovorih mu ja.
- Aaaaa....to si ti Mina. Najednom se priseti naš Jamak. Laže, jer ja znam da nijedna devojka sa imenom Mina nije učestvovala u KZA dok smo bili u Zadru.
- Pa otkud ti ? Kako si saznala da sam ovde. Nastavi Jamak da cvrkuće.
- Videla sam te večeras na Kalalargi (Zadarsko šetalište). Odgovorih mu ja. Tad su već Gavriloviću i meni oči bile pune suza od smeha. Ja rukom zatvaram mikrofon slišalice dok on priča i za vreme njegove replike mi se glasno smejemo i skoro se zacenjujemo od smeha.
- Pa što mi se nisi javila kad si me videla? Što me nisi zaustavila ? Odavno se nismo videli, baš bih voleo da te vodim. Razneženo reče Jamak.
- Stidela sam se... nisam imala hrabrosti, odgovorih ja sputavajući cičanje koje je nastajalo u prelazu iz napada smeha u ponovni govor ženskim glasom.
- Gde si sad ? Odakle zoveš ? Upita Jamak već dobro zainteresovan za Minu.
- Ovde sam na Branimirovoj obali.
- Pa možemo li da se vidimo večeras ? Upita Jamak.
- Ne, kasno je. Ja moram biti kući do 23.00. Hajde da se vidimo sutra uveče. Ovo sam ja odgovorio iznenađen obrtom situacije i sa već dobrano prisutnom cikom u glasu. Nisam mogao u dovoljnoj meri da obuzdam lavinu smeha.
- Šta to radiš, upita Jamak čuvši takav glas.
- Kako šta radim ? Ne radim ništa, odgovorih.
- Jel to ti plačeš ?
- Ma neee... Ovde sam sa drugaricom u telefonskoj govornici, a ona me zeza i golica dok ja pričam s tobom.
- Sad je 22.00 č. Konstatova Jamak, prokalkulisa na brzinu, saopšti joj da bi želeo da je vidi barem na kratko i predloži: - Hajde ti kreni prema Domu avijacije, a ja ću prema Branimirovoj obali pa da se sretnemo negde na pola puta. To je kod one zgrade roze boje.
- Kasno je, hajde da se dogovorimo za sutra, odgovorih mu ja u pokušaju da odgodim susret, da ugovorim vreme viđenja za naredno veče i da sprečim njegovu noćnu šetnju.
- Hajde samo da se vidimo na kratko i onda ćemo se dogovoriti za sutra. Umilnim glasom i sugestivno nastavi Jamak sa svojim insistiranjem.
Nisam imao kud. Poklekao sam. Posle Jamakovog insistiranja, svi molji planovi za sutra uveče padoše u vodu i nisam imao srca da ga odbijem. Prihvatio sam njegov predlog.
Pozdravismo se, bog zna kako, i uz obostrano izražavanje nestrpljenja u očekivanju susreta spustismo slušalice. Napad smeha je i dalje prisutan. Gavrilović i ja smo se glasno smejali do zacenjivanja bez ikakvog sputavanja smeha. Stišasmo se jednog trenutka i sačekasmo da čujemo otvaranje i zatvaranje vrata Jamakove sobe. Čuli smo otvaranje i zatvaranje vrata. Malo sačekasmo i izađosmo iz sobe u nameri da propratimo situaciju i odemo do moje sobe koja se nalazila na spratu i da gledajući kroz prozor propratimo Jamakov odlazak na sastanak. Izađosmo nas dvojica iz sobe. U hodniku se Jamak kretao prema izlazu iz Doma, a mi iza njega. Susrete se on sa Faganel Bojanom-Fagijem i poče da razgovara s njim. U to i mi priđosmo i čusmo ubeđivanje.
- Fagi, hajde obuci se i pođi samnom. Zvala me neka ženska. Pojma nemam koja je. Sa drugaricom je i treba da se nađemo kod one roze zgrade na Branimirovoj obali. Ubedljivim glasom sve ovo Jamak saopšti Fagiju. Povremeno je pogledao u nas dvojicu. Nije mu smetalo naše prisustvo. Imao sam osećaj da mu godi naše prisustvo, jer će još neko saznati kako ga proganjaju devojke.
Fagi pogleda na sat i mrzovolno ga odbi govoreći mu da je kasno, da je hladno i da nema volju da se šeta.
Nas dvojicu nije ponudio da pođemo s njim. A mi smo posle tog kraćeg zadržavanja, samo da bi oslušnuli razgovor otišli u moju sobu.
Iz sobe se lepo video ulaz u Dom avijacije. Gledamo u trem ispred ulaza u Dom. I konačno, posle par minuta pojavi se Jamak. Kraće se zadrža ispred ulaza i vrati se u Dom. Odustao je, pomislismo. Ja sam već iskonstruisao igru na istu temu za narednih par dana. Sačekasmo još malo. Jednog trenutka ugledasmo Jamaka koji kao metak izađe iz Doma i žurnim korakom se uputi prema onoj roze zgradi na Branimirovoj obali. Propratili smo ga uz konstataciju da je zagrizao udicu bez naše namere da je tako brzo zagrize. Ismejasmo se nas dvojica još malo i raziđosmo se.
Narednog dana posle dolaska na posao krenuli smo na jutarnju gimnastiku. Trčkarali smo, a ja se probih do Jamaka i prekornim glasom da što veći broj klasića to čuje rekoh mu:
- Kako te nije sramota ?! S kakvim se ti sve gaborima spetljavaš !
Trčkarali smo i dalje, a Jamak je to slušao i povremeno me s nevericom prostreljivao pogledima.
Nastavio sam ja priču kreveljeći se i izvrćući govor:
- Priđe sinoć jedna gaborka i upita me: -Poznajete li vi Jamaković Saliha ? Kaže da ste se družili, da ste prijatelji i tražila je da joj dam broj telefonske centrale Doma avijacije. I na kraju sam mu saopštio da sam joj dao broj telefonske centrale i da će ga ona sigurno nazvati.
- Pokazaćeš mi je večeras. Zavrnuću joj šiju. Sinoć me je zvala. Čekao sam je do 23.00 č kod one roze zgrade na obali. Pokisao sam i smrzao sam se. Ispriča ovo Jamak u jednom dahu kolačeći oči.
Saslušam ja njega. Nastavili smo da trčkaramo i da ćutimo. Posle još nekoliko protrčanih koraka, i zauzimanju bezbednog odstojanja, ja ga upitah:
- Da je možda nije drugarica golicala dok je s tobom razgovarala iz govornice. Upitah ga ja istim onim piskutavim ,,Mininim“ glasom.
Čim sam ovo izgovorio, oboica smo se istakli u kvalitetnom izvođenju jutarnje gimnastike. U sprintu smo ostavili grupu iza nas za barem jedno 200 metara. Ja sam bežao, a on je trčao da me stigne. Dok sam se ja borio za opstanak ostali klasići su se smejali.
Smiriše se duhovi. Počeo je i Jamak da se kiselo smijulji. Brzo se pročula priča. Nekoliko narednih dana tišinu za vreme trajanja teorne nastave remetili su sledeći dijalozi:
- Jamak. ! Neko bi pozvao Jamaka koji je sedeo u prvoj klupi.
Na taj poziv Jamak bi se redovno okretao prema onom ko ga je pozvao, a taj bi ga upitao:
- A, prošetao te ?
Nakon čega bi se svi mi prisutni zajedno s Jamakom nasmejali.
Takođe, u nekoliko narednih dana ni ja nisam imao mira. Noću me je često budilo zvono telefona. Kad bih se javio čuo bih: Uzbuna....brzo na aerodrom. Bio sam oprezan. Nisam naseo kao što se to desilo u prvom danu mog boravka u VVA.
NAŠ CANE
U dilemi da li da napišem još jedan članak ili ne, plašeći se da u ,,NAŠOJ KNJIZI“ ne bude suviše mojih priča, prevagnula je odluka da ipak napišem nešto o našem, na žalost pokojnom drugu i kolegi koga ću se uvek sećati sa velikim pijetetom.
Naime, radi se o Kovačević Draganu, koga smo svi zvali Cane. Nije mi poznata geneza nadimka, ali znam da niko nije govorio Dragan Kovačević, već je on za sve nas bio Cane Kovačević. Cane je rođen 12.09.1949.godine u Sremskoj Mitrovici, a detinjstvo je proveo i osnovnu školu završio u Zrenjaninu. Iz Zrenjanina je otišao u VVG ,,Maršal Tito“ (Vazgiuhoplovnu vojnu gimnaziju) i tako učinio prvi korak u školovanju za pilota RV i PVO (Ratnog vazduhoplovstva i protiv vazdušne odbrane) SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije)
Šta reći o tom čoveku, a da to što se kaže bude dovoljno u opisu njega i njegove ličnosti. Mislim da je to nemoguće i da će koliko god o njemu napisao uvek nedostajati još po koja rečenica i izostati još neka njegova karakteristika.
Zato ću poentu staviti sagledavajući ga kroz anegdote koje mi je ispričao. Zašto kroz anegdote. Pa najverovatnije zbog one istine koja prati pilote i njihov mentalni sklop, a koji se ogleda u sledećoj situaciji: Na sahrani svog kolege, obuzme pilote neizmerna tuga kao i sve normalne ljude. U takvom stanju se priča o pokojniku, ali u svetlu prepričavanja anegdota koje su vezane za pokojnika. Eto takvi smo mi piloti i tako se borimo i lakše podnosima težinu raznih i različito teških bremena koja se tovare na naša pleća.
Cane je bio čovek kome je bila poprilično strana vojna disciplina. To mu je bio veliki teret i uvek je nevoljno i uz dozvoljenja protivljenja i proteste radio sve ono što nije bilo vezano za letenje, a nosilo je naziv Opšta vojna obuka. Zato ga nije ni zanimala vojna karijera. Za njega je bilo važno da bude što više u vazduhu. Iza brkova koji su bili uvek van vojnih propisa pokušavao je da prikkrije svoju narav. Da prikrije svoju dobrotu i plemenitost. A bio je dobar k’o 'lebac ili što bi vojvođani rekli ,,panja od čoveka“.
Prvi put sam ga video 1978.godine kada je naša 28. Klasa VVA došla u Titograd, sadašnju Podgoricu, u 172. Lbap (lovačko-bombarderski puk) na četvrtu godinu školovanja. Pre nas su na borbenu obuku dolazili potporučnici sa završenom trogodišnjom VVA (Vazduhoplovnom vojnom akademijom). Mi smo bili prvi pravi interektualci u istoriji VVA, jer nam je školovanje posle četvorogodišnje gimnazije trahjalo pune 4 godine ili ukupno 8 semestara u VVA.
Cane je bio komandir avijacijskog odeljenja. Kasnije sam saznao da mu je ta dužnost bila nametnuta. Stao je pred nas i obratio nam se sledećim rečima:
- Ja sam čovek od koga potiče nedisciplinas u VVA. Nemojte pokušavati da me u nečemu obmanjujete. Hoću od vas iskrenodst i otvorenost i sve ćemo probleme zajedno rešavati i sigurno ćemo svaki problem rešiti.
Veoma brzo se on oslobodio tih komandirskih obaveza i kad smo došli na službu u Titograd (Podgoricu) 1980. Godine kao NL (nastavnici letenja) Cane je čini mi se već bio, ili je do kraja te godine, postavljen na dužnosti Načelnika obaveštajnog organa u 172.lbap (Lovačko bomnbarderskom puku). Šta ćeš lepše. Letenje i teoriju letenja je držao u malom prstu i bilo bi mu dosadno da nije imao nečim dodatnim da se bavi, a bilo bi mu veliko opterećenje da se bavio komandovanjem, jer to nikako nije voleo. Ovako je čitao obaveštajne biltene, prikupljao podatke o avionima i avijacijskim jedinicama SOS (Stranih oružanih snaga) i povremeno nas upoznavao sa svojim saznanjima. Za Caneta prava 'ladovina u kojoj je planirao da dočeka penziju.
Sa Canetom sam imao mnogo zajedničkih sfera interesovanja i često smo diskutovali. Većina tema je bila vezana za letenje. Cane je sa mnom proveo praktični deo obuke za probnog pilota na nivou letačke jedinice. Načine na koje je on proveravao ispravnost rada nekih sklopova i sistema na avionima ja sam zadržao i prenosio svim pilotima koje sam ja kasnije obučavao. A i kao opitni pilot sam ih primenjivao u tehničkim probama aviona.
Ali, ne lezi vraže, u puku postaviše za načelnika štaba, a veoma brzo i za komandanta 172.lbap, Blagoja Grahovca, našeg Graleta, inače Canetovog klasića. A i Grale je priča za sebe. Sve može i ume i ništa mu i nikad nije teško. Ali on se nije zadovoljavao svojim sposobnostima i postignutim izvanrednim rezultatima. Uvek je želeo da i druge podstakne da i oni iz sebe izvuku maksimum i tako postignu što bolje rezultate. Uspehe drugih ljudi je voleo i radovao im se kao da su lični. Ništa od onoga ,,da komšiji crkne krava“. Grale je video da se Cane ušuškao, da uživa u svojim poslovima i da ne pomišlja da polaže ispite za čin majora. Shvatio je da Cane želi da ode u penziju kao kapetan prve klase, jer ne bi on ponovo da uči neke doktrine, taktike, strategije, pešadijske formacije.... A do penzije je imao još podosta godina da provede u službi kao večiti kapetan prve klase.
Tako jednog dana, pozva naš Grale svog klasića Caneta na kraći službeni razgovor. Posle kraćeg vremena izađe Cane iz Graletove kancelarije kao pokisli miš. Nema na njegovom licu one opuštenosti i zadovoljstva. Grale je najpre sačekao da mu Cane saopšti svoj plan da ne želi da polaže ispite za čin majora, a onda mu, otprilike, rekao sledeće:
- Iz ovih stopa idi i prijavi 2 ispita (ukupno ih je bilo 5, a kasnije je dodat i 6 ispit-strani jezik). Polaganje je za dva meseca. Uzmi literaturu, izaberi jedan boks (mala prostorija sa jednim stolom, tablom i četriu stolice - prostorija u kojoj su NL (Nastavnici letenja) sa svoja 3 pitomca vršili pripreme za letenje i analize letova) u kojem ćeš provoditi radno vreme pripremajući ispite. Sa kompjuterskom preciznošću mu Grale izdiktira rokove polaganja i po koliko ispita će morati položiti u kojem ispitnom roku i saopšti mu kad je termin za njegovo unapređenje u čin majora. Na kraju mu je kao jagodu na šlag Grale naglasio:
- Letenja nema dok ne položiš sve ispite !
Začinio mu je grale dobro ovom zadnjom rečenicom. Da mu je bilo šta drugo rekao ne bi privolio Caneta na učenje. Ali oduzeo mu je ono zbog čega postoji. Nađe se u čudu naš Cane. Svi pokušaji Canetovih opiranja i pokušaji diskusija koji su počinjali rečju ,,Klaso“ , behu od strane Graleta neumoljivo prekidani.
Kolege dadoše Canetu knjige, skripte, kopirane materijale.... da bi mu olakšali muke. Nudimo mu i pomoć bilo koje vrste, a on se samo smijulji ispod onih svojih brčina i odmahuje glavom. Nametnuto mu je nešto što nije voleo i od čega je odavno odustao. Ali, šta da se radi. Grale je od reči i ne umoljiv je. Neće on da dozvoli da mu starešina tih i takvih kvaliteta bude večito kapetan prve klase. I kao uvek do tada i od tada bio je u pravu.
Počeo Cane da odlazi u boks. Mi na letenje, a on u boks. Prođoše brzo dva meseca i Cane otputova u Beograd na polaganje prva dva prijavljena ispita.
Polagalo se pred tročlanom komisijom. Najpre trojica kandidata izvuku po jednu kombinaciju pitanja i nakon 30 minuta počinje prvi da odgovara. Kad on završi polaganje na njegovo mesto dolazi novi kandidat sa izvučenom kombinacijom pitanja, a drugi odgovara i tako do poslednjeg kandidata toga dana. Naš Cane je toga dana bio drugi u prvoj trojci. Pre njega neki pešadinac koji je bio na službi u nekoj jedinici RV i PVO na Prevlaci, pa zatim Cane i još neki vazduhoplovac. Dalji tok događaja Cane nam je ovako ispričao:
- Izvučemo mi listiće sa kombinacijom od po tri pitanja i sednemo na svoja mesta. Imali smo najviše 30-tak minuta za pripremu. Posle isteka tog vremena prvi kandidat bi morao početi sa odgovaranjem na dobijena pitanja. Seli smo na svoja mesta, uzeli po list papira i počeli da konstruišemo koncept odgovora na svako pitanje. Pešadinac je sedeo za klupom sa moje desne strane i trebao je pre mene da odgovara. Kako je seo, uzeo je papir i olovku i počeo da piše. Pisao je brzo i pomalo panično. Pisao je kao da mu je neko rekao da ima dva minuta da napiše šta je sve radio u prethodnom danu. Dok je on tako pišući već popunjavao svoju prvu stranu, ja sam prepisao prvo pitanje, muvao sam olovku u rucu, gledao zidove i plafon i pokušavao da se setim šta bi mogao sve da kažem u okviru odgovora na prvo pitanje. Povremeno sam upisao po koju reč ili prostu rečenicu. Pešadinac je uzeo drugi, pa i treći papir. Osmotrim ga ja, kaže Cane, a on samo piše kao da mu neko brzo diktira. Iispod pazuha na košulji mu poveliki polukrug od znoja. Završio ja sa konceptom u vezi prvog i prešao na drugo pitanje, pa ubrzo i na treće i sve mu to stalo na pola jedne stranice. Za to vreme pešadinac ispisao poveći broj stranica koje su mu stajale onako raštrkene po stolu. Gledao sam u sva svoja kompleksna pitanja i pripremljene šture odgovore i pokušavao da se setim još nečega pametnog čime bi obogatio sadržaj svoga izlaganja. U tom razmišljanju me prekide glas pešadinca koji je komisiji saopštio da mu je nestalo papira i zamolio da mu daju još neki list. Jedan član komisije ustade i stavi na njegov sto još 20-tak listova. Ubrzo se oglasi i pukovnik Stanković, predsednik komisije. Saopšti da je isteklo 30-tak minuta i da je vreme da se počne sa odgovaranjem. Na to pešadinac podiže glavu i zamoli komisiju da mu daju još 10-tak minuta. Pukovnik Stanković nevoljno prihvati molbu i dozvoli da se vreme pripreme produži još za 10-tak minuta. Pogledam ja pešadinca, priča dalje Cane, a na njegovom stolu mnoštvo papira. Ne diže čovek glavu. Samo piše, piše.... i piše !!! Vlažna fleka ispod pazuha mu došla skoro do pojasa. Ja razmišljam šta da uradim. Da li da odmah ustanem i odustanem od polaganja ili da pokušam da položim bez ikakvih minimalnih šansi. Koje su mi šanse, razmišljao sam, kad ovaj pešadinac sad ovo sve izbifla i dobije 10, a onda nastupim ja sa odgovorima koji su na sva tri pitanja stali na samo pola jedne stranice. Neću imati ama baš nikakve šanse, rekao sam sam sebi. I dok sam ja tako dilemisao, oglasi se ponovo Stanković saopštavajući da je vreme isteklo i da počinju sa radom. Istog momenta zajapureni pešadinac je prestao da piše. Odložio je olovku i pokupio sve papire po stolu. Složi on popriličan broj listova kucnu nekoliko puta njima po stolu najpre držeći listove horizontalno, a zatim i vertikalno kako bi svaki list došao na svoje mesto. Odmah zatim ih tako lepo složene pocepa, najpre po dužini, a onda i po širini. Ustao je i saopštio začuđenim članovima ispitne komisije da nije zadovoljan i da će se sledeći put bolje pripremiti. Ustade čovek i ode iz učionice. Komisija ostade bez teksta. Kandidati za polaganje se isčuđuju. Neko se i nasmeja glasno. Pukovnik Stanković sa smeškom na licu prozva sledećeg kandidata da izviće listić sa kombinacijom pitanja i da sedne na mesto na kojem je do pre par minuta sedeo famozni pešadinac. Prozva Stanković mene, priča Cane, i ja počeh da odgovaram. Po sistemu tuc – muc odgovorio sam ja nekako na sva tri pitanja i položio ispit, uz Stankovićevu opasku:
- Moglo je ovo i bolje, kapetane !
Uspešan je bio Cane i narednog dana. O ocenama nije baš uputno pričati. Važno je da je Cane položio ta prva dva ispita. Isto tako, ili slično, je bilo i sa sledećim ispitima. Sve u svemu, Cane je u potpunosti realizovao Graletov plan, a Grale mu je te godine čestitao unapređenje u čin majora.
Izgleda da je neki usud predodredio Canetu sudbinu da u svojoj okolini ima po nekog pešadinca ili da radi sa pešadincima. Tako, posle par godina od dobijanja čina majora, u komandi Titogradskog korpusa beše upražnjeno ili je otvoreno mesto vazduhoplovnog oficira za vezu. Tu je trebao biti čovek koji dobro poznaje vazduhoplovstvo, a zadatak mu je bio da koordinira između korpusa i neke avijacijske formacije u određenim situacijama. Ponudiše to mesto Canetu i on to prihvati. Kad god je dolazio na aerodrom, a dolazio je često, uvek smo našli vremena da sednemo i proćaskamo o svemu i svačemu. Bio je prezadovoljan. Pun anegdota i dogodovština. Na posao je išao pešice jer mu je zgrada komande korpusa bila blizu stana u kojem je stanovao. Posao je držao u malom prstu, a na letenje u cilju održavanja trenaže dolazio je redovno na aerodrom. Jedne prilike mi je ispričao i ovu anegdotu:
Delio je, kaže Cane, kancelariju sa jednim pešadijskim pukovnikom. Posle redovnih jutarnjih aktivnmosti ulazili bi u kancelariju i svako je sedao za svoj radni sto. Pukovnik je otvarao fioku stola i iz nje je vadio papir A-3 formata, olovku, gumicu i lenjir. Crtao je neki mrežni pregled. Cane je svoj deo posla završavao veoma brzo i nakon toga odlazio iz kancelarije i radio po svom ličnom planu. Posle nekoliko dana Cane je primetio da je pukovnik docrtao na onaj list papira samo par kockica. Zabrinuo se Cane. Vidi stariji čovek, skoro pred penzijom i ponudi se da mu pomogne i uradi mu mrežni pregled za pola sata. Naučio to Cane da radi pripremajući se za polaganje majorskog ispita. Pogleda ga pukovnik ispod naočara i upita:
- Misliš li ti da i ja ovo ne mogu završiti za pola sata ?!
- Pa vidim da se mučite već 4-5 dana i rekoh ako treba da vam pomognem, opravda se Cane. Na to pukovnik nastavi:
- Mogu ja ovo, druže moj, da uradim dok kažeš keks, ali to stoji ovde na stolu da šef kad uđe vidi da ja nešto radim.
Smejali smo se obojica ovom rezonu i tim odnosima koji su barem nama u 172.lbap bili strani. Naš komandant, naš Grale, je uvek potencirao sledeće:
- Mene ne interesuje da li igrate fudbal, šah, da li čitate knjigu ili novine, da li neobavezno čavrljate... ja samo tražim da sve što treba da se uradi bude kvalitetno i na vreme urađeno.
To je bio pristup koji je Grale zahtevao od svojih potčinjenih, a i kod njih izgrađivao isti odnos prema obavezama i slobodnom vremenu na poslu. Samo su se neradnici štrecali kada bi ih pretpostavljeni zaticali u dokolici. Takvih je bilo vrlo malo, kao što je malo i bilo vremena i za sve ono što je Grale dozvoljavao, ali kad bi čovek odradio sve što je trebalo nije se ustručavao da uzme u ruku neku dobru knjigu, da odigra partiju šaha ili da sami ili grupno odu na sportske terene. I ovo je, ja bih rekao, bio jedan od ključeva zbog čega je 172.lbap bio uvek jedna od najelitnijih avijacijskih jedinica JNA (Jugoslovenske narodne armije).
Tako je jedne prilike, čini mi se decembra 1992.godine, naš Cane negde išao sa pešadijskim pukovnikom Saveljić Rajkom. Rajko je vozio automobil i sleteo je s puta. Obojica su bili teško povređeni, ali naš Cane je izvukao deblji kraj. Teško je povredio kičmu. Lekari su se izborili i spasli mu život, ali je ostao nepokretan i prikovan za invalidska kolica.
Svima koji smo ga poznavali, teško je pala vest o udesu, a posebno teško nam je palo saznanje da naš Cane više nikad neće moći da staner na svoje noge, a kamo li da poleti. Obilazili smo ga. I u kolicima je širio vedrinu i optimizam, mislim da je samo dobro glumio, kao što je glumio strogoću pred nama pitomcima krijući svoje pravo lice, dobrotu i tugu svojim brčinama.
Posle 15-tak godina od udesa, tačnije 06.06.2007.godine, naš Cane je preminuo.
Laka ti zemlja, druže moj i večna ti slava.