JELIĆ DRAGAN, pukovnik, opitni pilot u penziji
ŽRTVA ZABLUDE
Aerodrom Titograd (sada Podgorica). Proleće 1979.godine. Mi, prvi pitomci u istoriji VVA (Vazduhoplovna vojna akademija) na četvrtoj godini školovanja. Pre nas u našoj ulozi su bile kolege koje su posle treće godine akademije promovisani u čin potporučnika i kao oficiri-piloti dolazili su u Titograd na borbenu letačku obuku.
Uveliko je već bila u toku borbena obuka na ŠTP (školsko taktičkom poligonu) Tuzi. Već smo više puta dejstvovali samostalno u sastavu para i odeljenja sa ubs (ubojnim borbenim sredstvima).
I toga dana, kao i prethodnih dana oko 13.00 č završio se letački dan. Mi, pitomci, okupljeni u holu nastavne zgrade čavrljali smo o raznim temama i sa nestrpljenjem očekivali da se pojavi RD (rukovodilac dejstva) koji će na analizi letačkog dana svakome poimenično saopštiti rezultate bombardovanja, raketiranja i ostvareni broj pogodaka mitraljeskim zrnima. Toga dana RD je bio Samac Mladen, jedan od NL (nastavnika letenja) iz sastava naše eskadrile. RD se za sve vreme letenja nalazio na tornju ŠTP. Rukovodio je dejstvima, beležio padne tačke i sa pomoćnicima prebrojavao pogotke mitraljeskim zrnima.
Dočekasmo. U nastavnu zgradu uđe Samac Mladen. Kako je ušao u hol počeo je nekoga da traži. Neko mi reče da mene traži. Odazvah se ja pozivu, a on me pomeri u stranu kako niko ne bi čuo naš razgovor. Inače, Samac je bio veoma dobar pilot i iznad svega voleo je da leti. U društvu je bio zabavan jer je voleo mnogo da priča, a pomalo se i hvaluckao pa i preuveličavao rezultate svoga letenja, kao i rezultate letenja njegove grupe pitomaca.
Skoro šapatom upita on mene šta sam to ja uradio na uvođenju u napad za gađanje. Odgovorih mu da ništa posebno nisam uradio, osim što sam u jednom napadu pri uvođenju, a zbog kašnjenja, dao nešto veći nagib i opterećenje.
-Ma nije to problem, problem je što si otvorio vatru iz mitraljeza pri uvođenju u napad.
Odgovorih mu da nisam to uradio. On, uz klimanje glavom potvrdi da jesam ispalio rafal na uvođenju, ali da nisam svestan greške i naglasi mi da ne pričam o tome i da će to ostati među nama.
Siguran sam da bi tako i bilo da sam mu ja rekao da sam pogrešio i umesto pritiska na dugme radio stanice i javljanja da uvodim u napad, pritisnuo dugme mitraljeza i ispalio rafal. To se dešavalo nekim pilotima. Ali, kako da mu kažem da sam to uradio, kad stvarno to nisam uradio. Bilo mi je neprijatno i počeo sam da razmišljam kako da mu dokažem da stvarno nisam ispalio rafal na tački uvođenja u napad. Jedina nada mi je bila snimak FKN (foto kamera naoružanja). Ali šta ako snimak ne bude uspeo...?
Sedeli smo u Sali i čekali da pristignu NL i komandni kadar eskadrile. Da se izvrši analiza letačkog dana, pročita plan letenja za sutra i da idemo sa svojim nastavnicima u boksove na pripremu za sutrašnje letenje. Odmah po njihovom ulasku, komandir eskadrile Tomić me sa vrata prozva i strogim glasom upita:
- Jeliću, šta je to bilo na uvođenju ?!
Ja sam malo pre u holu najpre bio iznenađen okrivljavanjem od strane Samca, a sad u Sali prozivkom od strane Tomića, jer mi je Samac rekao da će to ostati među nama. Na brzinu zaključujem: Pošto nisam priznao, a on je čuo rafal i bio čvrsto ubeđen da sam ipak ispalio rafal na uvođenju, odlučio je da do analize sa tim ipak upozna komandira eskadrile Tomića i da mu kaže da ja neću da priznam svoju grešku. Sigurno je bio veoma ubedljiv u nastupu pred komandirom, kao što je to bio kad god je pričao o letenju, čim mi se Tomić, inače divan i tih čovek, obraća tim tonom.
Vidim ja da će biti belaja. Vođen umotvorinom da istina pobeđuje i uvek kad-tad izlazi na videlo, Tomiću kažem što sam i Samcu rekao:
-Nisam otvorio vatru na tački uvođenja u napad.
Bez obzira na sve, Tomić očito ubeđen u istinitost iskaza Samca i vidno razočaran mojom ,,neiskrenošću“, naredi da me izbrišu iz plana letenje za sutra i da mi narednog dana odredište bude startna stanica.
Na startnoj stanici se nalazio DL (dežurni letenja) i PDL (pomoćnik dežurnog letenja. DL je bio jedan od NL, a pitomci su određivani za PDL. Svakoga dana su planom, po nekom redosledu, određivani piloti za ovu dužnost. Pozicija na kojoj su se sa radio stanicom nalazili DL i PDL je levo i 150-200 m od početka piste u pravcu sletanja aviona. Obaveza DL je bila da osmatra prilaznu ravan i reaguje u slučaju da se piloti dva aviona nađu u pravcu i pri tom ne vide. Da ustanovljavaju ispravnost konfiguracije za sletanje, odnosno da li je izvučen stajni trap i da li su izvučena zakrilca i vazdušne kočnice. Takođe, kad je to bilo potrebno, glasom putem radio veze su davana uputstva i pružala pomoć pilotu u doravnavanju aviona kako bi sletanje bilo što mekše. Nakon potvrde radio stanicom od strane DL porukom ,,Startna“ za pilota u prilazu je značilo da je sa stajnim trapom i konfiguracijom sve uredu, a mi koji smo bili u ulozi PDL smo davali vizuelne signale posadama podižući zelenu zastavicu, ili ako nešto nije uredu mahali smo crvenom zastavicom. Tako ja saznadoh da sam na pravdi boga izbrisan iz plana letenja i za naredni dan vanredno ,,nagrađen“ dužnošću PDL.
U boksu sa svojim NL, Jakovina Krešimirom -Krešom, isticao sam da nisam napravio grešku i isticao svoj stav: -Da sam je napravio ja bih to i rekao. Video sam da mi je moj nastavnik letenja, Kreša, verovao. Takođe sam video da je trenutno bio nemoćan da bilo šta promeni. Vojna hijerarhija...
Bi kako bi. Ja sam sve nade polagao još samo u snimak sa FKN (foto kamera naoružanja) koja snima sve ispred sebe na pritisak bilo kojeg bojevog dugmeta naoružanja. Sa nestrpljenjem sam čekao da se razviju i osuše filmovi. Više puta sam odlazio do foto-sekcije i tek oko 17.30 č dobio sam razvijeni film svojih dejstava. Prebrojim snimke i sav srećan, ustanovim da je snimak uspeo. Snimljeno je svih 5 napada i u svakom su snimljene mete pod uglom od oko 90 stepeni u odnosu na pravac napada. Nema nijednog nejasnog ili sumnjivog snimka.
Jedva sam dočekao da svane. U boksu smo sačekali svog NL, Krešu. Ja mu predadoh snimak. Razvuče ga on prema svetlu prozora. Pogleda, prebroja, ustade, izađe iz boksa i žurnim korakom ode prema kancelariji Tomića, komandira eskadrile. Nakon kraćeg vremena vrati se Jakovina u boks i reče da će sve biti u redu, ali da ja ipak danas idem ,,da se igram zastavicama“. Sve to začinismo humorom i smehom, ali meni je bilo važno da nema više dileme da li sam ja bio u pravu. Ja sam bio zadovoljan činjenicom da imam materijalni dokaz u svoju korist i da mi moj NL veruje.
O navedenom nesporazumu više niko nije diskutovao. Normalno sam nastavio sa letenjem. Posle 15-tak dana, sedeli smo u kvadratu, prostoru ispred nastavne zgrade. Stazom je išao Samac. Pozva me da pođem za njim u nastavnu zgradu. Šta je opet sa ovim čovekom, pomislih ja i krenuo sam da ga sustignem.
Sačekao me je Samac u holu nastavne zgrade gde mi saopšti da je otkrio uzrok našeg nesporazuma, odnosno svoje zablude. Istovremeno kad smo mi dejstvovali, kaže on, na ŠTP Tuzi trupna PVO je uvežbavala nišanjenje aviona, a u kasnijoj fazi svoje obuke otvarali su vatru na avione koristeći ŠUS (školska ubojna sredstva ili u popularnom žargonu ćorke). Onog trenutka kad sam ja javio ,,uvodim“, istovremeno je ispaljen rafal iz PAM-a (protiv avionskog mitraljeza), a on ne znajući ko puca bio je ubeđen da je to zvuk mitraljeza koji je dopirao sa mog aviona. To je, kaže i naglasi, otkrio tek juče pri fiktivnim napadima (napadima bez korišćenja ubojnih sredstava) kad je jedan avion bio u istoj poziciji kao i moj onog dana i kad je pilot javio javio ,,uvodim“ čuo se rafal. Imajući u vidu i snimak FKN, reče:
- Izvinjavam se što sam svalio krivicu na tebe. Vidiš u pitanju je bila zabluda.
Veličina čoveka je u praštanju. Nisam hteo da razmišljam šta bi bilo da mi nije uspeo snimak FKN. Oprostio sam mu jer sam shvatio intenzitet njegove ubeđenosti u moju grešku i intenzitet nezadovoljstva mojom ,,neiskrenošću“. Godinu dana nakon ovog događaja ja sam došao na aerodrom Titograd da radim kao NL. Samac i ja o ispričanom nesporazumu nikad nismo ponovo pričali, a postali smo dobri drugovi, kolege i prijatelji.
REMEK DELO NASTAVNIKA LETENJA
Maj mesec 1982.godine. Pravi prolećni dan. Na a. Titograd letenje u punom jeku. Obuka pitomaca na četvrtoj godini školovanja. Radi se po čitav dan. Ja sam toga dana pre podne imao dva leta koja sam već izvršio, a čekala su me još dva leta popodne. Poletanje za prvi popodnevni let je bilo planirano oko 15.00 č. Letelo se po maršruti: Titograd-Nikšić-Kotor-Bar-Tuzi u paru u smaknutom poretku.
Smaknuti poredak znači da su avioni udaljeni jedan od drugog po rastojanju (bočno) 3m, po odstojanju 5m sa sniženjem drugog aviona u odnosu na prvi od 1m. Nastavnici letenja su obično vodili svoje pitomce, ali dešavalo se da vode i pitomce drugog nastavnika letenja. Tog dana, u tom letu, ja sam vodio jednog od svojih pitomca, Mičić Sinišu.
Sedimo u kvadratu, prostoru uz stajanku sa nadstrešnicom, velikim stolom na kojem su piloti ostavljali letačku oprema, klupama i školskom tablom. Na tabli je bio ispisan plan letenja za taj dan. Piloti su pogledom na tablu pratili realizaciju plana i sačekivali vreme svog poletanja i upisivanje broja aviona na kojem treba da lete.
Meteo situacija je bila idealna. Ni vruće, ni hladno. Vetra ni daška. Prava ,,vazdušna bonaca“.
Primaklo se vreme odlaska prema avionu. Održao sam kraći dogovor sa Sinišom. Vidim da mu je sve jasno i upućujemo se svako prema svom avionu.
Pokretanje motora, uspostavjlanje veze, traženje odobrenja za voženje, odvijalo se po planu. Proveravamo zatvorenost kabina i konfiguraciju aviona na liniji pripreme (prostor pre izlaska na pistu). Tražim izlazak na pistu i po odobrenju postavljamo se na pistu, na liniju poletanja u pravcu 002 stepena, ja na svojoj, a moj pratilac Siniša na svojoj polovini piste. Gestom ruke pokazujem da se postigne puna snaga motora, što i ja činim. Poslednja provera kočnica i motorskih instrumenata, pogledam preko desnog ramena prema pitomcu i osmotrim gest ruke kojim mi je Siniša pokazao da je kod njega sve uredu, da je spreman za poletanje. Tražim dozvolu za poletanje i po dobijanju iste dajem znak pitomcu da puštam kočnice. Let otpočinje. Prirasta brzina. Pitomac je na mestu. Podižem nosni točak i ubrzo se odvajam od zemlje. Ponovo pogledam pitomca koji je na svom mestu i otpočinjem sa uvlačenjem stajnog trapa, a zatim i zakrilaca. Veoma brzo postižemo krstareću brzinu od 400 km /č i u režimu penjanja nastavljamo prema zadatoj visini leta i prema prvom prekretnom orijentiru, a to je Nikšić. Natrimujem ja avion, a on se kako to mi piloti kažemo ,,usisao” u režimu penjanja bez ikakvih tendencija kako po nagibu tako i po uglu penjanja. Pustim ja palicu i naslonim ruke na okvir kabine. Znam da tada pitomac uživa, jer je siguran da nastavnik ne čini bilo kakve pokrete palicom i da stajanje na svom mestu zavisi isključivo od njega samog. Posle kraćeg vremena, držeći ruke na okviru kabine okrenem se da ostvarim uvid u kvalitet leta pitomca u smaknutom poretku.
Imao sam šta i da vidim. Mičić sedi opušteno isto kao što ja sedim. Ruke su mu, takođe, na okviru kabine kao i meni. Gledam ja tako jedno 20-tak sekundi, avioni lete sami u smaknutom poretku. Gledam i uživam u rezultatima svoga rada, jer za nastavnika letenja nema veće nagrade nego kad vidi da ga je učenik prevazišao u nečemu. Nakon toga najpre podignutim palcem desne ruke dao sam Siniši do znanja da je to odlično, a odmah zatim gestom kažiprsta desne ruke naredim mu da prihvati komande leta, palicu i ručicu gasa. Siniša je odmah izvršio naređenje, nakon čega sam mu gestom pokazao da se prestroji iz desnog u levi stepen. Siniša je veoma stabilno održavao svoje mesto kako u desnom tako i u levom stepenu. Da mu ne bi bilo dosadno ja sam mu gestovima više puta naređivao da menja stepen i uživao kako on to lepo i sigurno radi, baš onako kako sam mu ja pokazivao.
Nakon sletanja u kratkoj analizi sam mu čestitao i rekao da to što je uradio više ne čini.
Pitomac na obuci retko kad može da oduševi nastavnika letenja. Ali Siniša je tada uspeo da oduševi mene.
Po završenom letenju u prostoriji za nastavnike letenja avijacijskog odeljenja, razmišljao sam kako to da saopštim svim NL, da podelim svoje oduševljenje i prenesem iskustvo, a da pri tom ne bude nekih posledica po Sinišu zato što se to što je uradio može smatrati nedisciplinom u letenju. Kad se u odelenju pojavio Udovič Jože, komandir ao, iskoristio sam pogodan trenutak u toku odeljenjske analize letačkog dana i upitao ga:
-Hoćete li mi obećati da nećete ništa preduzeti prema jednom pitomcu kad budem rekao šta je uradio ? Naglasio sam da ništa opasno nije uradio, već da me je oduševio svojim postupkom.
Po dobijanju obećanja ispričao sam svim kolegama onih 20-tak sekundi i Sinišin postupak. Svaka mu čast, reče Jože i dodade:
-Reci mu da to više ne radi.
-Već učinjeno, odgovorih mu ja.
Na analizi letenja sa svojom grupom pitomaca nisam ni pomenuo ono što je Siniša uradio, samo sam mu na kraju pripreme za letenje još jedanput diskretno naglasio:
-Ono više nemoj da radiš.
Na ovaj način uspeo sam da svoje oduševljenje i iskustvo podelim sa kolegama, da Siniši stavim do znanja da je u potpunosti savladao letenje u paru u smaknutom poretku i da to što je uradio ne treba više ponavljati. Najvažnije je što sam ovakvim postupcima sprečio da se o tome masovno priča među pitomcima i da možda otpočne potajno nadmetanje ko će duže bez držanja komandi leta leteti u smaknutom poretku u ulozi pratioca.
UTVA ili JASTREB
Izvršio sam prelet sa a. Totograd, sada Podgorica (Golubovci) na a. Zadar (Zemunik), 24.09.1984. godine. Po obavljenom poslu u komandi VVA (Vazduhoplovne vojne akademije) krenuo sam prema izlasku iz zgrade komande u nameri da odem do tornja AKL (aerodromske kontrole letenja) da se upoznam sa meteo situacijom, da popunim plan leta i tako najavim let do Titograda, a zatim da odem na stajanku ispred radionice gde me je čekao moj J-21 (Jastreb).
Pri prolasku kroz izlazna vrata zgrade, čuo sam neko dozivanje. Okrenuo sam se i video da to mene zove dežurni VVA. Stanem, a on mi saopšti da treba da se javim Ristiću (komandantu VVA). Postupim ja kako mi je rečeno. Uđem u komandantovu kancelariju i kažem da se javljam po njegovom naređenju. A Rile, kako smo ga od milja zvali, me upita:
-Jeliću, imaš li para ?
Ne znajući zašto me to pita, ja se nasmejah i odgovorih mu potvrdno. Na to on, gledajući malo prema plafonu, nastavi:
-Javili su iz Titograda da je tamo loše vreme i da povratak odložiš do sutra. Rezervisana ti je soba u Domu avijacije.
Prihvatim činjenice kakve jesu. Odem do letačkog odseka, odjavim planirani let i izvršim najavu leta za sutra. Javim se klasiću Golaboski Venku, koji je bio na službi u VVA. Sa Venkom i ostalim društvom provedem jedno lepo popodne u Zadru. Meteo situacija sasvim solidna, tek negde oko 23.00 poče da pada neka kišica. Sve mi je to bilo malo čudno. Pitao sam se kakvo li je to vreme bilo u Titogradu kad mi je zabranjeno da se vratim.
Prenoćim ja u Domu avijacije i narednog dana, redovnim vojnim prevozom odem do komande VVA. Uzmem vozilo i uputim se u AKL. Upoznam se sa meteo situacijom na maršruti, alternativnim aerodrumima i na a.Titograd. Opšta karakteristika meteo situacije je bila: pojačan vetar 10-15 m/s uz 3-5/8 oblačnosti. Drugim rečima povoljna meteo situacija u odnosu na tip vazduhoplova i stepen moje SBO (stručne borbene osposobljenosti). Nakon najave leta uputim se na stajanku ispred radionice.
Došavši na stajanku, doživeo sam iznenađenje...nema mog aviona tamo gde sam ga ostavio. Uđem u hangar, a u hangaru nema ni žive duše, a ni traga od mog aviona. Posle izvesnog vremena, slučajno naiđe neki vodnik i ja ga pitam gde su ljudi iz radionice, a on mi odgovori da su noćas imali uzbunu i da su svu tehniku odvukli u ABS (armirno-betonska skloništa) na severu piste. Nekako nađem prevoz i uputim se ja tamo. Pronađem ljudstvo. Pronađem i svoj avion. Oni u frci. Rešavaju neku supoziciju, a još im ja legao na vrat. Organizovaše se nekako. Izguraše avion iz skloništa. Jedva pronađoše agregat za pokretanje. Pokrenem ja motor. Uspostavim radio vezu sa AKL (aerodromskom kontrolom letenja i zatražim da mi se odobri voženje. Dobio sam odgovor da sačekam. Sedim ja u kabini. Motor bruji glasno i ako radi na relantu. LJudi napolju poklopili uši šakama. Znam da odjekuje buka i da im smetam, ali nemoćan sam da bilo šta promenim. Moram da postupam po instrukcijama sa AKL. Ponovo ih ja zovem i tražim odobrenje za voženje, ali dobijam isti odgovor da sačekam. Nakon skoro 5 minuta čekanja, ja im se opet javim, naglasim broj zadatka i kažem da bespotrebno trošim gorivo i dovodim sebe u situaciju da ću morati da zaustavim motor radi dopune rezervoara gorivom. Nakon toga dobio sam instrukcije sa AKL da kupiram (zaustavim rad motora) i da se javim na vezu sa sat vremena, znači u 09.30. Povučem ja ručicu i motor prestade sa radom. Vidim svim ljudima okolo da je laknulo. Izađem iz kabine i saopštim svim prisutni šta mi je rečeno sa AKL. Vratiše oni avion ponovo u sklonište, a ja pođoh da se sklonim u neki šator u kojem sam čekao da prođe 60 minuta. Nakon isteka vremena, ponovo repriza svega već napisanog. Ljudi izguraše avion iz skloništa, ja pregledam avion, pokrenem motor, javim se AKL tražeći dozvolu za voženje. Umesto odobrenja za voženje, posle kraće pauze, opet isti odgovor:
-Sačekaj ! I opet sve isto. Ja se opet javim, oni opet sačekaj... da bi se završilo instrukcijama sa AKL da kupiram i da im se ponovo javim za sat vremena. Znači da im se javim u 10.30.
Avion biva ponovo vraćen u sklonište, a ja se nekako snađem za prevoz i odem do AKL da vidim u čemu je to problem. Došavši na toranj, RL (rukovodilac letenja) mi saopšti da je iz Titograda zvao komandant i da je rekao da još ne polazim zbog loše meteo situacije. Ustanovim da je meteo situacija ne promenjena u odnosu na onu od pre dva sata i tek mi tad nije bilo ništa jasno. Upitam ja mogu li da telefoniram i sa tornja nazovem komandanta puka Bakića. Čim je čuo moj glas reče mi da meteo situacija nije baš najbolja i da bi bilo dobro da sačekam sa poletanjem. Pitam ga ja kolika je oblačnost kod njih, a on mi odgovori da je oblačnost 3-5/8, ali da to nije problem. Problem je, reče on, vetar koji duva u čelo brzinom 15-18 m/s. Pa u čemu je onda problem ? U pitah ga ujedno saopštavajući da je meni ograničenje 25 m/s za vetar u čelo. Na to on malo zastade pa upita:
-S kojim si ti avionom preleteo ?
-Sa j-21, odgovorih mu ja.
- Ja sam mislio da si ti preleteo sa Utvom...evo sad ćemo skinuti zabranu za tvoj povratak, a ti idi prema avionu i kreni prema nama.
Sad mi je bilo sve jasno. Za Utvu je maksimalna dozvoljena brzina vetra u čelo pri sletanju 15 m/s, a pošto je vetar dostizao brzinu i do 18 m/s, a Bakić mislio da sam preleteio sa Utvom zabranio je preko AKL Zadar da poletim. Razjasnimo situaciju na tornju AKL Zadar i ja se uputih ka avionu.
Opet izguravanje aviona i kompletan postupak, ali ovoga puta sam otišao. Siguran sam da je sastavu radionice, kao i meni, laknulo jer su oni mogli da se nesmetano posvete svojim zadacima, a ja svom povratku na a. Titograd.
SMRT NE BOLI
Tu davnu 1979. godinu ću večito pamtiti zbog sledeća dva događaja:
Prvi je završetak VVA (Vazduhoplovne vojne akademije) krajem jula meseca i promovisanje u zvanje potporučnika – pilota JNA (Jugoslovenske narodne armije). Promocija je izvršena na aerodromu Zemunik (Zadar). Na aerodromu na kojem sam, u okviru selektivnog letenja, prvi put poleteo na avionu i to na avionu tipa Zlin i
Drugi događaj je saobraćajni udes u kome smo sva četvorica potporučnika preživeli samo zahvaljujući veeeeelikoj sreći.
Nakon promocije naše 28.klase VVA, klasići su otišli na korišćenje zasluženog i prvog u životu godišnjeg odmora. Odmor je proleteo. Mladost i i energija koju ona nosi sa sobom munjevitom brzinom progutaše 30 dana odmora. Početkom septembra smo se raštrkali po avijacijskim jedinicama širom one velike i prelepe Jugoslavije. Počeli su da nam teku prvi dani radnog staža. Ja sam bio u grupi koja je ponovo došla na aerodrom Zemunik radi pohađanja obuke i dobijanja zvanja NL (nastavnika letenja). Smestili smo se u Dom avijacije koji se nalazio na početku, ili na kraju (zavisi odakle se gleda) zadarskog zaliva, uz tada poznatu sportsku halu Jazine. Čitav septembar suva teorija: andragogija, psihologija, metodika, teorija letenja iz ugla NL... Savladavali smo teoriju, pisali smo i analizirali seminarske radove, a sve da bi u potpunosti opravdali drugi deo one poznate izreke: - Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.
Na aerodromu Zemunik je bilo mojih klasića koji iz raznih razloga nisu nastavili školovanje za pilote. Oni su završili OVS (akademija opšteg vazduhoplovnog smera). Obzirom da je njihova akademija trajala tri godine, oni su svi već imali po godinu i par meseci radnog staža. Neki su se bili već i oženili. Jedan od klasića koji je radio u VVA bio je i Venko Golaboski, Venko filmadžija, Venče, Vene ili Venko Mak, kako smo ga sve zvali. Makedonac, niskog rasta, mišićav i kosmat, koji mi je bio cimer davnih prvih gimnazijskih dana. Dok smo mi tada u gimnaziji imali neko paperje po licu Venče se svakoga jutra uredno brijao. Na tome smo mu tada mnogo zavideli. Kasnije smo videli da nismo imali baš na čemu da mu zavidimo. Klinci k’o klinci. Imali smo samo po 15 godina. U kasnijem periodu, jedva sam čekao da dođe vikend pa da ne moram da se brijem. Venko je tada bio u vezi sa izvesnom Olgicom, a njeni roditelji su gradili vikendicu na obali ostrva Vir u u predelu koji se zove Luke. Trebalo je odraditi još neke post-građevinske radove na vikendici pre početka zime pa je Venku trebala fizička radna snaga. Koga će da pozove nego svoje klasiće kojih je bio pun Dom avijacije. Odazovemo se njegovom pozivu nas četvorica: Živić Miroslav, Nikolovski Ljubomir, Zrna Zvonko i moja malenkost. Čime bi se prevezli do Vira nego Živićevom legendarnom Ladom 1600. A ta Lada... To je priča za sebe. Pa to je bio najbolji auto na svetu. Živić je bio jedan od prvih koji je kupio automobil. Zaljubljen u Ladu mnogo nam je pričao o njoj. Govorio je : - Brza je k'o metak, malo troši, udobna k'o mercedes.... Kažem, najbolji automobil na svetu.
Nedeljno prepodne, 28.10.1979.godina. Opremili se mi u odoru primerenu fizikalcima. Utovarili se u Ladu, udobno se smestili i prepustili se Živićevim maistorijama u vožnji. Ja sam sedeo iza Živića, a do mene Nikolovski. Naravno na mestu suvozača je sedeo Zrna. Živić je niskog rasta tako da je na zadnjem sedištu za Nikolovskog i mene bilo prostora koliko hoćete, a i nas dvojica nismo baš mnogo višeg rasta od Živića i Venka. Udobna ti je i komotna ova Lada rekoh ja, namigujući Ninolovskom. Kažem vam ja, Lada je pravi auto, reče Živić i svi se skupa nasmejasmo. Ćakulamo mi tako o svemu i svačemu. Prolazili smo pored neke deponije-smetlišta, a pred nama u daljini pružila se ne baš pregledna leva krivina. Na pravcu kojim smo bivali sve bliže toj krivini, Živić počinje priču kako je pre nekoliko dana baš na tom mestu krenuo u preticanje neke Bube (Volkswagen Buba). Kad je bio paralelno sa Bubom vozač Bube je, kaže Živić, dodajući gas pokušao da mu oteža ili spreči preticanje. I normalno, naš Živić je prešaltovao u treću brzinu, dodao pun gas i ,,preskočio“ Bubu. Lada je čudo od automobila. Gledao sam put i krivinu ispred i taman zaustio da kažem Živiću da ova deonica puta nije baš pogodna za preticanje zbog blizine te krivine, kad odjedanput iz krivine ispred nas izlete Fića (Fiat ili Zastava 750) koji je bio već na našoj strani i išao pravo prema nama...!
... Stojimo mi pored puta. Zrna se drži za desnu nadlakticu, stenje i uvija se od bola. Nikolovski i Živić zaustaviše neki automobil u kojem su bili jedan čovek i jedna žena. Uđosmo Zrna i ja i sedosmo na zadnje sedište. Žena koja je bila na mestu suvozača, povremeno se okretala prema nama i glasno se snebivala sažaljevajući nas. Zrna se i dalje držao za nadlakticu desne ruke. ,,Klanjao“ i stenjao od bola i jednog trenutka me je upitao:
- Boli li te šta ?
- Ne, mene ništa ne boli. A tebe ? Upitah ja njega.
- Pa, budalo, jel vidiš da kukam od bola, a pitaš me da li me šta boli !!!
... Otvaram oči, a pred očima mi krov nekog kombija i ventilacioni otvori na krovu. Pored ležaja sedi neki medicinar. Shvatio sam da se nalazim u sanitetu i pretpostavio da se krećemo prema Zadarskoj bolnici. Na kratko sam pomislio šta li je sa Zrnom i šta me sad čeka u bolnici. Iza te pomisli nije bilo nikakvih emocija. Debela ravnodušnost, bezosećajnog čoveka. Posle kraće vožnje kombi se zaustavi. Otvoriše se zadnja vrata. Prihvatiše bolničari nosila iz kola hitne pomoći i očas me donesoše u ordinaciju dežurnog lekara. Kako su spustili nosila na pod, ja sam se uspravio i seo. Lekar me je upitao kako se zovem, a zatim, ime oca, koji je danas dan, koliko je sati..., a ja biflam k'o navijen i dajem tačne odgovore. Reče mi lekar da će mi dati jednu injekciju i da me mora smestiti u ambulantu. Tad sam shvatio da nisam u bolnici, već da se nalazim u vojnom stacionaru. Ne bunim se ja i na sve pristajem, što meni uopšte nije primereno. Normalno za mene bi bilo da sam upitao da li može neka tableta da zameni inerciju, mogu li ja da ne ostanem u ambulanti... Ne, ja sam bio poslušan kao zabludela ovčica. Gledao sam kako bolničar priprema inerciju. Zavrnuo sam rukav i gledao kako me ubada. Nemam nikakvog straha, zgražavanja i osećaja bola. Kao da je bolničar uzeo sapun i da mi na njemu pokazuje kako se pravilno daje inercija. U normalnim uslovima sam uvek pogled sklanjao od igle, okretao glavu u suprotnu stranu od mesta uboda i obavezno glasnim ne artikulisanim uzvikom propratio ubod igle. Ovoga puta je bila prava milina primiti inerciju. Da me je kojim slučajem bolničar pitao da li hoću da primim još neku inerciju, sigurno bi dobio potvrdan odgovor. Ja postao mazohista. A mislim da bi ovde bolje pristajala ona naša poslovica: - Blago onom k’o mlađan poludi, sav mu život u veselju prođe.
Nakon primanja inercije, lekar me upita da li mogu da ustanem. Odgovorio sam da mogu što sam istog trenutka i učinio. Otišao ja do sobe, presvukao sam se i legao u krevet. Zaspao sam. Posle nekoliko sati sam se probudio i osetio da me boli glava. Pozvao sam lekara, saopštio mu to što osećam i predložio da me pošalje na snimanje glave. Na to on donese rentgenske snimke i mnoštvo medicinske dokumentacije. Pokaza mi sve to i reče mi da su sva snimanja i pretrage već urađene u bolnici i da je sve uredu. Kaže mi da sam imao blaži potres mozga. Upitao me je samo da li mi je muka i kada je dobio odričan odgovor saopštio mi je da sam odlično prošao.
Popodne dođoše Živić i Nikolovski. Saopštiše mi da Zrna ima povredu pleksusa u predelu lopatice desne ruke i da su mu ruka i rame u gipsu. Živić reče da smo imali sreće što smo bili u Ladi 1600... Opet ta Lada 1600 ! E, sad je stvarno bio 100 % u pravu. Tog trenutka sam mu poverovao u sve hvalospeve koje sam do tada čuo od njega o toj njegovoj famoznoj Ladi. Ispričali su mi da je došlo do direktnog sudara. Vozač Fiće se zvao Begonja Tomo, pomorac iz Privlake. Jadnik, laka mu zemlja bila, tih dana se vratio sa plovidbe, kupio Fiću i uputio se ka Zadru. Čuo sam da mu je to bila prva vožnja tim automobilom posle položenog vozačkog ispita. Na žalost, to mu je bila i poslednja vožnja. Od siline udara Tomo je poginuo na licu mesta. O samoj silini udara govori i činjenica da je Fićin rezervoar za gorivo koji se nalazi ispod prednje haube, posle udesa bio na zadnjem sedištu. A Lada je bila prevrnuta na desni bok. Živić je imao sreću što je nižeg rasta pa su mu samo malo bila ugruvana kolena. Da je bio neki dugajlija za volanom umesto njega imao bi obe noge polomljene pod dejstvom izvitoperene šasije u predelu nožnih komandi. Nikolovskom nije ni dlaka s glave falila. Ma tom čoveku ni metak ne bi mogao naškoditi, a kamoli neki mali Fića.
E, kad su posle sudara Živić i Nikolovski uspeli da izađu iz Lade koja je bila na desnom boku, najpre su je gurnuli i vratili na točkove. Prvo su izvukli Zrnu iz automobila. Mene su videli kako ležim u prostoru između zadnjeg i prednjeg sedišta. Nikolovski je, misleći da zbijam šalu jer sam bio sklon tome, povikao na mene da ustajem i da se ne zezam. Pošto se ja nisam pomerao on se nagao da me podigne i primetio da mi curi krv iz levog uha. Sledio se kaže, misleći da sam ozbiljno povređen. Na moju sreću, krv mi nije curila iz uha već iz male posekotine pored uha koja je nastala od udarca glavom u levu bočnu lajsnu na zadnjim vratima. Nekako su me izvukli i postavili na noge pored puta dok ne zaustave neki automobil. To je ono čega se sećam i što sam vam već ispričao.
Opet sam prestao da se sećam bilo čega posle onog mog kraćeg dijaloga sa Zrnom u kolima. Znači ja sam posle toga pao opet u nesvesno stanje. Ne sećam se čitave procedure vezane za dovoženje u zadarsku bolnicu niti bilo kakve intervencije od strane lekara bolnice. Ne sećam se ni unošenja u vojni sanitet. Ponovo počinjem da bivam svestan tek od momenta kad sam na krovu saniteta ugledao ventilacione otvore.
Saznavši kroz šta sam sve prošao, a da pri tom nisam osetio nikakvu bol ili neugodnost, pa čak i uživao gledajući kako mi bolničar daje inerciju, shvatio sam da postoji i bezbolna smrt. Nadam se da su sve smrti bezbolne. O tome ću vam napisati i ovo potvrditi ili demantovati tek kad jednoga dana budem stvarno umro.
Već je počelo i da se smrkava, kad eto dođe i Venko. Bio je ljut na nas što smo ga slagali i nismo došli da mu pomognemo. Bio je ljut sve do pre petnaestak minuta. Sa Vira je direktno otišao do Doma avijacije da vidi zašto smo ga slagali i da nas potpraši. Došavši u Dom avijacije saznao je šta se ustvari dogodilo i odmah se uputio i došao do mene u ambulantu. Ja sam se sve vreme smejao dok mi je Venko pričao kako se nervirao što se nismo pojavili na gradilištu. Kako mu je bilo neprijatno jer se obrukao pred nekim ljudima kojima se hvalio da će doći njegovi klasići da mu pomognu. Kako je u povratku video zgužvanog Fiću pored puta kod smetlišta. On videvši kako se ja sve vreme smejem i on je počeo meni da se smeje. U nastavku razgovora ja sam skoro svakoj njegovoj reči dodavao repove i obojica smo se kao blesavi zacenjivali od smeha do suza. Venko se i danas seća koliko sam se ja tada smejao. Najverovatnije da sam još uvek bio u ne uračunljivoj fazi. Blago onom k’o mlađan poludi....
Zrna se dugo oporavljao od povrede. Iz Zadra je prebačen na VMA (Vojno medicinsku akademiju). Dugo je bio na fizikalnim terapijama u Beogradu. Pred novu godinu je upućen u banju Rimske Toplice na rehabilitaciju i tu ostao do aprila 1980.godine. Kad smo bili na skijanju u Sloveniji, početkom januara 1980.godine, sa još trojicom kolega otišao sam da ga posetim. Na kraju je ipak uspeo da se u potpunosti oporavi. Nije sa nama završio KNL, ali je to uradio sa nerednom generacijom i postao NL 1981.godine, a leteo je sve do penzije.
Ja sam nakon par dana bio upućen na VMI (Vojno medicinski institut) na pregled od strane GLVLKL (Glavne vojno lekarske komisije za letače). Pogledaše oni medicinsku dokumentaciju koju sam im doneo, malo me ispregledaše i ,,prepisaše“ mi zabranu letenje u trajanju od mesec dana. Tek kada smo na KNL počinjali da sedamo u zadnju kabinu meni je isticala zabrana letenja. Javio sam se ponovo na VMI, obaviše mi kompletne preglede uz dodatak EEG, EMG (snimanja mozga), preglede u barokomori i centrifugi i skinuše mi zabranu letenja.
Uspeo sam da pristignem kolege i da uspešno završim KNL, a što sad i da se posle svega ne pohvalim... kao drugi u klasi. Da nije bilo udarca u glavu, najverovatnije ne bih postigao tako dobar uspeh. Malo su se izgleda prodrmale i aktivirale i one zarđale kuglice u glavi.
Ako me sad posle svega pitate koji je automobil najbolji na svetu, moj odgovor će biti... sigurno naslućujete ?.... reći ću Vam: Naravno, Lada 1600.
ŽRTVA ZABLUDE
Aerodrom Titograd (sada Podgorica). Proleće 1979.godine. Mi, prvi pitomci u istoriji VVA (Vazduhoplovna vojna akademija) na četvrtoj godini školovanja. Pre nas u našoj ulozi su bile kolege koje su posle treće godine akademije promovisani u čin potporučnika i kao oficiri-piloti dolazili su u Titograd na borbenu letačku obuku.
Uveliko je već bila u toku borbena obuka na ŠTP (školsko taktičkom poligonu) Tuzi. Već smo više puta dejstvovali samostalno u sastavu para i odeljenja sa ubs (ubojnim borbenim sredstvima).
I toga dana, kao i prethodnih dana oko 13.00 č završio se letački dan. Mi, pitomci, okupljeni u holu nastavne zgrade čavrljali smo o raznim temama i sa nestrpljenjem očekivali da se pojavi RD (rukovodilac dejstva) koji će na analizi letačkog dana svakome poimenično saopštiti rezultate bombardovanja, raketiranja i ostvareni broj pogodaka mitraljeskim zrnima. Toga dana RD je bio Samac Mladen, jedan od NL (nastavnika letenja) iz sastava naše eskadrile. RD se za sve vreme letenja nalazio na tornju ŠTP. Rukovodio je dejstvima, beležio padne tačke i sa pomoćnicima prebrojavao pogotke mitraljeskim zrnima.
Dočekasmo. U nastavnu zgradu uđe Samac Mladen. Kako je ušao u hol počeo je nekoga da traži. Neko mi reče da mene traži. Odazvah se ja pozivu, a on me pomeri u stranu kako niko ne bi čuo naš razgovor. Inače, Samac je bio veoma dobar pilot i iznad svega voleo je da leti. U društvu je bio zabavan jer je voleo mnogo da priča, a pomalo se i hvaluckao pa i preuveličavao rezultate svoga letenja, kao i rezultate letenja njegove grupe pitomaca.
Skoro šapatom upita on mene šta sam to ja uradio na uvođenju u napad za gađanje. Odgovorih mu da ništa posebno nisam uradio, osim što sam u jednom napadu pri uvođenju, a zbog kašnjenja, dao nešto veći nagib i opterećenje.
-Ma nije to problem, problem je što si otvorio vatru iz mitraljeza pri uvođenju u napad.
Odgovorih mu da nisam to uradio. On, uz klimanje glavom potvrdi da jesam ispalio rafal na uvođenju, ali da nisam svestan greške i naglasi mi da ne pričam o tome i da će to ostati među nama.
Siguran sam da bi tako i bilo da sam mu ja rekao da sam pogrešio i umesto pritiska na dugme radio stanice i javljanja da uvodim u napad, pritisnuo dugme mitraljeza i ispalio rafal. To se dešavalo nekim pilotima. Ali, kako da mu kažem da sam to uradio, kad stvarno to nisam uradio. Bilo mi je neprijatno i počeo sam da razmišljam kako da mu dokažem da stvarno nisam ispalio rafal na tački uvođenja u napad. Jedina nada mi je bila snimak FKN (foto kamera naoružanja). Ali šta ako snimak ne bude uspeo...?
Sedeli smo u Sali i čekali da pristignu NL i komandni kadar eskadrile. Da se izvrši analiza letačkog dana, pročita plan letenja za sutra i da idemo sa svojim nastavnicima u boksove na pripremu za sutrašnje letenje. Odmah po njihovom ulasku, komandir eskadrile Tomić me sa vrata prozva i strogim glasom upita:
- Jeliću, šta je to bilo na uvođenju ?!
Ja sam malo pre u holu najpre bio iznenađen okrivljavanjem od strane Samca, a sad u Sali prozivkom od strane Tomića, jer mi je Samac rekao da će to ostati među nama. Na brzinu zaključujem: Pošto nisam priznao, a on je čuo rafal i bio čvrsto ubeđen da sam ipak ispalio rafal na uvođenju, odlučio je da do analize sa tim ipak upozna komandira eskadrile Tomića i da mu kaže da ja neću da priznam svoju grešku. Sigurno je bio veoma ubedljiv u nastupu pred komandirom, kao što je to bio kad god je pričao o letenju, čim mi se Tomić, inače divan i tih čovek, obraća tim tonom.
Vidim ja da će biti belaja. Vođen umotvorinom da istina pobeđuje i uvek kad-tad izlazi na videlo, Tomiću kažem što sam i Samcu rekao:
-Nisam otvorio vatru na tački uvođenja u napad.
Bez obzira na sve, Tomić očito ubeđen u istinitost iskaza Samca i vidno razočaran mojom ,,neiskrenošću“, naredi da me izbrišu iz plana letenje za sutra i da mi narednog dana odredište bude startna stanica.
Na startnoj stanici se nalazio DL (dežurni letenja) i PDL (pomoćnik dežurnog letenja. DL je bio jedan od NL, a pitomci su određivani za PDL. Svakoga dana su planom, po nekom redosledu, određivani piloti za ovu dužnost. Pozicija na kojoj su se sa radio stanicom nalazili DL i PDL je levo i 150-200 m od početka piste u pravcu sletanja aviona. Obaveza DL je bila da osmatra prilaznu ravan i reaguje u slučaju da se piloti dva aviona nađu u pravcu i pri tom ne vide. Da ustanovljavaju ispravnost konfiguracije za sletanje, odnosno da li je izvučen stajni trap i da li su izvučena zakrilca i vazdušne kočnice. Takođe, kad je to bilo potrebno, glasom putem radio veze su davana uputstva i pružala pomoć pilotu u doravnavanju aviona kako bi sletanje bilo što mekše. Nakon potvrde radio stanicom od strane DL porukom ,,Startna“ za pilota u prilazu je značilo da je sa stajnim trapom i konfiguracijom sve uredu, a mi koji smo bili u ulozi PDL smo davali vizuelne signale posadama podižući zelenu zastavicu, ili ako nešto nije uredu mahali smo crvenom zastavicom. Tako ja saznadoh da sam na pravdi boga izbrisan iz plana letenja i za naredni dan vanredno ,,nagrađen“ dužnošću PDL.
U boksu sa svojim NL, Jakovina Krešimirom -Krešom, isticao sam da nisam napravio grešku i isticao svoj stav: -Da sam je napravio ja bih to i rekao. Video sam da mi je moj nastavnik letenja, Kreša, verovao. Takođe sam video da je trenutno bio nemoćan da bilo šta promeni. Vojna hijerarhija...
Bi kako bi. Ja sam sve nade polagao još samo u snimak sa FKN (foto kamera naoružanja) koja snima sve ispred sebe na pritisak bilo kojeg bojevog dugmeta naoružanja. Sa nestrpljenjem sam čekao da se razviju i osuše filmovi. Više puta sam odlazio do foto-sekcije i tek oko 17.30 č dobio sam razvijeni film svojih dejstava. Prebrojim snimke i sav srećan, ustanovim da je snimak uspeo. Snimljeno je svih 5 napada i u svakom su snimljene mete pod uglom od oko 90 stepeni u odnosu na pravac napada. Nema nijednog nejasnog ili sumnjivog snimka.
Jedva sam dočekao da svane. U boksu smo sačekali svog NL, Krešu. Ja mu predadoh snimak. Razvuče ga on prema svetlu prozora. Pogleda, prebroja, ustade, izađe iz boksa i žurnim korakom ode prema kancelariji Tomića, komandira eskadrile. Nakon kraćeg vremena vrati se Jakovina u boks i reče da će sve biti u redu, ali da ja ipak danas idem ,,da se igram zastavicama“. Sve to začinismo humorom i smehom, ali meni je bilo važno da nema više dileme da li sam ja bio u pravu. Ja sam bio zadovoljan činjenicom da imam materijalni dokaz u svoju korist i da mi moj NL veruje.
O navedenom nesporazumu više niko nije diskutovao. Normalno sam nastavio sa letenjem. Posle 15-tak dana, sedeli smo u kvadratu, prostoru ispred nastavne zgrade. Stazom je išao Samac. Pozva me da pođem za njim u nastavnu zgradu. Šta je opet sa ovim čovekom, pomislih ja i krenuo sam da ga sustignem.
Sačekao me je Samac u holu nastavne zgrade gde mi saopšti da je otkrio uzrok našeg nesporazuma, odnosno svoje zablude. Istovremeno kad smo mi dejstvovali, kaže on, na ŠTP Tuzi trupna PVO je uvežbavala nišanjenje aviona, a u kasnijoj fazi svoje obuke otvarali su vatru na avione koristeći ŠUS (školska ubojna sredstva ili u popularnom žargonu ćorke). Onog trenutka kad sam ja javio ,,uvodim“, istovremeno je ispaljen rafal iz PAM-a (protiv avionskog mitraljeza), a on ne znajući ko puca bio je ubeđen da je to zvuk mitraljeza koji je dopirao sa mog aviona. To je, kaže i naglasi, otkrio tek juče pri fiktivnim napadima (napadima bez korišćenja ubojnih sredstava) kad je jedan avion bio u istoj poziciji kao i moj onog dana i kad je pilot javio javio ,,uvodim“ čuo se rafal. Imajući u vidu i snimak FKN, reče:
- Izvinjavam se što sam svalio krivicu na tebe. Vidiš u pitanju je bila zabluda.
Veličina čoveka je u praštanju. Nisam hteo da razmišljam šta bi bilo da mi nije uspeo snimak FKN. Oprostio sam mu jer sam shvatio intenzitet njegove ubeđenosti u moju grešku i intenzitet nezadovoljstva mojom ,,neiskrenošću“. Godinu dana nakon ovog događaja ja sam došao na aerodrom Titograd da radim kao NL. Samac i ja o ispričanom nesporazumu nikad nismo ponovo pričali, a postali smo dobri drugovi, kolege i prijatelji.
REMEK DELO NASTAVNIKA LETENJA
Maj mesec 1982.godine. Pravi prolećni dan. Na a. Titograd letenje u punom jeku. Obuka pitomaca na četvrtoj godini školovanja. Radi se po čitav dan. Ja sam toga dana pre podne imao dva leta koja sam već izvršio, a čekala su me još dva leta popodne. Poletanje za prvi popodnevni let je bilo planirano oko 15.00 č. Letelo se po maršruti: Titograd-Nikšić-Kotor-Bar-Tuzi u paru u smaknutom poretku.
Smaknuti poredak znači da su avioni udaljeni jedan od drugog po rastojanju (bočno) 3m, po odstojanju 5m sa sniženjem drugog aviona u odnosu na prvi od 1m. Nastavnici letenja su obično vodili svoje pitomce, ali dešavalo se da vode i pitomce drugog nastavnika letenja. Tog dana, u tom letu, ja sam vodio jednog od svojih pitomca, Mičić Sinišu.
Sedimo u kvadratu, prostoru uz stajanku sa nadstrešnicom, velikim stolom na kojem su piloti ostavljali letačku oprema, klupama i školskom tablom. Na tabli je bio ispisan plan letenja za taj dan. Piloti su pogledom na tablu pratili realizaciju plana i sačekivali vreme svog poletanja i upisivanje broja aviona na kojem treba da lete.
Meteo situacija je bila idealna. Ni vruće, ni hladno. Vetra ni daška. Prava ,,vazdušna bonaca“.
Primaklo se vreme odlaska prema avionu. Održao sam kraći dogovor sa Sinišom. Vidim da mu je sve jasno i upućujemo se svako prema svom avionu.
Pokretanje motora, uspostavjlanje veze, traženje odobrenja za voženje, odvijalo se po planu. Proveravamo zatvorenost kabina i konfiguraciju aviona na liniji pripreme (prostor pre izlaska na pistu). Tražim izlazak na pistu i po odobrenju postavljamo se na pistu, na liniju poletanja u pravcu 002 stepena, ja na svojoj, a moj pratilac Siniša na svojoj polovini piste. Gestom ruke pokazujem da se postigne puna snaga motora, što i ja činim. Poslednja provera kočnica i motorskih instrumenata, pogledam preko desnog ramena prema pitomcu i osmotrim gest ruke kojim mi je Siniša pokazao da je kod njega sve uredu, da je spreman za poletanje. Tražim dozvolu za poletanje i po dobijanju iste dajem znak pitomcu da puštam kočnice. Let otpočinje. Prirasta brzina. Pitomac je na mestu. Podižem nosni točak i ubrzo se odvajam od zemlje. Ponovo pogledam pitomca koji je na svom mestu i otpočinjem sa uvlačenjem stajnog trapa, a zatim i zakrilaca. Veoma brzo postižemo krstareću brzinu od 400 km /č i u režimu penjanja nastavljamo prema zadatoj visini leta i prema prvom prekretnom orijentiru, a to je Nikšić. Natrimujem ja avion, a on se kako to mi piloti kažemo ,,usisao” u režimu penjanja bez ikakvih tendencija kako po nagibu tako i po uglu penjanja. Pustim ja palicu i naslonim ruke na okvir kabine. Znam da tada pitomac uživa, jer je siguran da nastavnik ne čini bilo kakve pokrete palicom i da stajanje na svom mestu zavisi isključivo od njega samog. Posle kraćeg vremena, držeći ruke na okviru kabine okrenem se da ostvarim uvid u kvalitet leta pitomca u smaknutom poretku.
Imao sam šta i da vidim. Mičić sedi opušteno isto kao što ja sedim. Ruke su mu, takođe, na okviru kabine kao i meni. Gledam ja tako jedno 20-tak sekundi, avioni lete sami u smaknutom poretku. Gledam i uživam u rezultatima svoga rada, jer za nastavnika letenja nema veće nagrade nego kad vidi da ga je učenik prevazišao u nečemu. Nakon toga najpre podignutim palcem desne ruke dao sam Siniši do znanja da je to odlično, a odmah zatim gestom kažiprsta desne ruke naredim mu da prihvati komande leta, palicu i ručicu gasa. Siniša je odmah izvršio naređenje, nakon čega sam mu gestom pokazao da se prestroji iz desnog u levi stepen. Siniša je veoma stabilno održavao svoje mesto kako u desnom tako i u levom stepenu. Da mu ne bi bilo dosadno ja sam mu gestovima više puta naređivao da menja stepen i uživao kako on to lepo i sigurno radi, baš onako kako sam mu ja pokazivao.
Nakon sletanja u kratkoj analizi sam mu čestitao i rekao da to što je uradio više ne čini.
Pitomac na obuci retko kad može da oduševi nastavnika letenja. Ali Siniša je tada uspeo da oduševi mene.
Po završenom letenju u prostoriji za nastavnike letenja avijacijskog odeljenja, razmišljao sam kako to da saopštim svim NL, da podelim svoje oduševljenje i prenesem iskustvo, a da pri tom ne bude nekih posledica po Sinišu zato što se to što je uradio može smatrati nedisciplinom u letenju. Kad se u odelenju pojavio Udovič Jože, komandir ao, iskoristio sam pogodan trenutak u toku odeljenjske analize letačkog dana i upitao ga:
-Hoćete li mi obećati da nećete ništa preduzeti prema jednom pitomcu kad budem rekao šta je uradio ? Naglasio sam da ništa opasno nije uradio, već da me je oduševio svojim postupkom.
Po dobijanju obećanja ispričao sam svim kolegama onih 20-tak sekundi i Sinišin postupak. Svaka mu čast, reče Jože i dodade:
-Reci mu da to više ne radi.
-Već učinjeno, odgovorih mu ja.
Na analizi letenja sa svojom grupom pitomaca nisam ni pomenuo ono što je Siniša uradio, samo sam mu na kraju pripreme za letenje još jedanput diskretno naglasio:
-Ono više nemoj da radiš.
Na ovaj način uspeo sam da svoje oduševljenje i iskustvo podelim sa kolegama, da Siniši stavim do znanja da je u potpunosti savladao letenje u paru u smaknutom poretku i da to što je uradio ne treba više ponavljati. Najvažnije je što sam ovakvim postupcima sprečio da se o tome masovno priča među pitomcima i da možda otpočne potajno nadmetanje ko će duže bez držanja komandi leta leteti u smaknutom poretku u ulozi pratioca.
UTVA ili JASTREB
Izvršio sam prelet sa a. Totograd, sada Podgorica (Golubovci) na a. Zadar (Zemunik), 24.09.1984. godine. Po obavljenom poslu u komandi VVA (Vazduhoplovne vojne akademije) krenuo sam prema izlasku iz zgrade komande u nameri da odem do tornja AKL (aerodromske kontrole letenja) da se upoznam sa meteo situacijom, da popunim plan leta i tako najavim let do Titograda, a zatim da odem na stajanku ispred radionice gde me je čekao moj J-21 (Jastreb).
Pri prolasku kroz izlazna vrata zgrade, čuo sam neko dozivanje. Okrenuo sam se i video da to mene zove dežurni VVA. Stanem, a on mi saopšti da treba da se javim Ristiću (komandantu VVA). Postupim ja kako mi je rečeno. Uđem u komandantovu kancelariju i kažem da se javljam po njegovom naređenju. A Rile, kako smo ga od milja zvali, me upita:
-Jeliću, imaš li para ?
Ne znajući zašto me to pita, ja se nasmejah i odgovorih mu potvrdno. Na to on, gledajući malo prema plafonu, nastavi:
-Javili su iz Titograda da je tamo loše vreme i da povratak odložiš do sutra. Rezervisana ti je soba u Domu avijacije.
Prihvatim činjenice kakve jesu. Odem do letačkog odseka, odjavim planirani let i izvršim najavu leta za sutra. Javim se klasiću Golaboski Venku, koji je bio na službi u VVA. Sa Venkom i ostalim društvom provedem jedno lepo popodne u Zadru. Meteo situacija sasvim solidna, tek negde oko 23.00 poče da pada neka kišica. Sve mi je to bilo malo čudno. Pitao sam se kakvo li je to vreme bilo u Titogradu kad mi je zabranjeno da se vratim.
Prenoćim ja u Domu avijacije i narednog dana, redovnim vojnim prevozom odem do komande VVA. Uzmem vozilo i uputim se u AKL. Upoznam se sa meteo situacijom na maršruti, alternativnim aerodrumima i na a.Titograd. Opšta karakteristika meteo situacije je bila: pojačan vetar 10-15 m/s uz 3-5/8 oblačnosti. Drugim rečima povoljna meteo situacija u odnosu na tip vazduhoplova i stepen moje SBO (stručne borbene osposobljenosti). Nakon najave leta uputim se na stajanku ispred radionice.
Došavši na stajanku, doživeo sam iznenađenje...nema mog aviona tamo gde sam ga ostavio. Uđem u hangar, a u hangaru nema ni žive duše, a ni traga od mog aviona. Posle izvesnog vremena, slučajno naiđe neki vodnik i ja ga pitam gde su ljudi iz radionice, a on mi odgovori da su noćas imali uzbunu i da su svu tehniku odvukli u ABS (armirno-betonska skloništa) na severu piste. Nekako nađem prevoz i uputim se ja tamo. Pronađem ljudstvo. Pronađem i svoj avion. Oni u frci. Rešavaju neku supoziciju, a još im ja legao na vrat. Organizovaše se nekako. Izguraše avion iz skloništa. Jedva pronađoše agregat za pokretanje. Pokrenem ja motor. Uspostavim radio vezu sa AKL (aerodromskom kontrolom letenja i zatražim da mi se odobri voženje. Dobio sam odgovor da sačekam. Sedim ja u kabini. Motor bruji glasno i ako radi na relantu. LJudi napolju poklopili uši šakama. Znam da odjekuje buka i da im smetam, ali nemoćan sam da bilo šta promenim. Moram da postupam po instrukcijama sa AKL. Ponovo ih ja zovem i tražim odobrenje za voženje, ali dobijam isti odgovor da sačekam. Nakon skoro 5 minuta čekanja, ja im se opet javim, naglasim broj zadatka i kažem da bespotrebno trošim gorivo i dovodim sebe u situaciju da ću morati da zaustavim motor radi dopune rezervoara gorivom. Nakon toga dobio sam instrukcije sa AKL da kupiram (zaustavim rad motora) i da se javim na vezu sa sat vremena, znači u 09.30. Povučem ja ručicu i motor prestade sa radom. Vidim svim ljudima okolo da je laknulo. Izađem iz kabine i saopštim svim prisutni šta mi je rečeno sa AKL. Vratiše oni avion ponovo u sklonište, a ja pođoh da se sklonim u neki šator u kojem sam čekao da prođe 60 minuta. Nakon isteka vremena, ponovo repriza svega već napisanog. Ljudi izguraše avion iz skloništa, ja pregledam avion, pokrenem motor, javim se AKL tražeći dozvolu za voženje. Umesto odobrenja za voženje, posle kraće pauze, opet isti odgovor:
-Sačekaj ! I opet sve isto. Ja se opet javim, oni opet sačekaj... da bi se završilo instrukcijama sa AKL da kupiram i da im se ponovo javim za sat vremena. Znači da im se javim u 10.30.
Avion biva ponovo vraćen u sklonište, a ja se nekako snađem za prevoz i odem do AKL da vidim u čemu je to problem. Došavši na toranj, RL (rukovodilac letenja) mi saopšti da je iz Titograda zvao komandant i da je rekao da još ne polazim zbog loše meteo situacije. Ustanovim da je meteo situacija ne promenjena u odnosu na onu od pre dva sata i tek mi tad nije bilo ništa jasno. Upitam ja mogu li da telefoniram i sa tornja nazovem komandanta puka Bakića. Čim je čuo moj glas reče mi da meteo situacija nije baš najbolja i da bi bilo dobro da sačekam sa poletanjem. Pitam ga ja kolika je oblačnost kod njih, a on mi odgovori da je oblačnost 3-5/8, ali da to nije problem. Problem je, reče on, vetar koji duva u čelo brzinom 15-18 m/s. Pa u čemu je onda problem ? U pitah ga ujedno saopštavajući da je meni ograničenje 25 m/s za vetar u čelo. Na to on malo zastade pa upita:
-S kojim si ti avionom preleteo ?
-Sa j-21, odgovorih mu ja.
- Ja sam mislio da si ti preleteo sa Utvom...evo sad ćemo skinuti zabranu za tvoj povratak, a ti idi prema avionu i kreni prema nama.
Sad mi je bilo sve jasno. Za Utvu je maksimalna dozvoljena brzina vetra u čelo pri sletanju 15 m/s, a pošto je vetar dostizao brzinu i do 18 m/s, a Bakić mislio da sam preleteio sa Utvom zabranio je preko AKL Zadar da poletim. Razjasnimo situaciju na tornju AKL Zadar i ja se uputih ka avionu.
Opet izguravanje aviona i kompletan postupak, ali ovoga puta sam otišao. Siguran sam da je sastavu radionice, kao i meni, laknulo jer su oni mogli da se nesmetano posvete svojim zadacima, a ja svom povratku na a. Titograd.
SMRT NE BOLI
Tu davnu 1979. godinu ću večito pamtiti zbog sledeća dva događaja:
Prvi je završetak VVA (Vazduhoplovne vojne akademije) krajem jula meseca i promovisanje u zvanje potporučnika – pilota JNA (Jugoslovenske narodne armije). Promocija je izvršena na aerodromu Zemunik (Zadar). Na aerodromu na kojem sam, u okviru selektivnog letenja, prvi put poleteo na avionu i to na avionu tipa Zlin i
Drugi događaj je saobraćajni udes u kome smo sva četvorica potporučnika preživeli samo zahvaljujući veeeeelikoj sreći.
Nakon promocije naše 28.klase VVA, klasići su otišli na korišćenje zasluženog i prvog u životu godišnjeg odmora. Odmor je proleteo. Mladost i i energija koju ona nosi sa sobom munjevitom brzinom progutaše 30 dana odmora. Početkom septembra smo se raštrkali po avijacijskim jedinicama širom one velike i prelepe Jugoslavije. Počeli su da nam teku prvi dani radnog staža. Ja sam bio u grupi koja je ponovo došla na aerodrom Zemunik radi pohađanja obuke i dobijanja zvanja NL (nastavnika letenja). Smestili smo se u Dom avijacije koji se nalazio na početku, ili na kraju (zavisi odakle se gleda) zadarskog zaliva, uz tada poznatu sportsku halu Jazine. Čitav septembar suva teorija: andragogija, psihologija, metodika, teorija letenja iz ugla NL... Savladavali smo teoriju, pisali smo i analizirali seminarske radove, a sve da bi u potpunosti opravdali drugi deo one poznate izreke: - Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.
Na aerodromu Zemunik je bilo mojih klasića koji iz raznih razloga nisu nastavili školovanje za pilote. Oni su završili OVS (akademija opšteg vazduhoplovnog smera). Obzirom da je njihova akademija trajala tri godine, oni su svi već imali po godinu i par meseci radnog staža. Neki su se bili već i oženili. Jedan od klasića koji je radio u VVA bio je i Venko Golaboski, Venko filmadžija, Venče, Vene ili Venko Mak, kako smo ga sve zvali. Makedonac, niskog rasta, mišićav i kosmat, koji mi je bio cimer davnih prvih gimnazijskih dana. Dok smo mi tada u gimnaziji imali neko paperje po licu Venče se svakoga jutra uredno brijao. Na tome smo mu tada mnogo zavideli. Kasnije smo videli da nismo imali baš na čemu da mu zavidimo. Klinci k’o klinci. Imali smo samo po 15 godina. U kasnijem periodu, jedva sam čekao da dođe vikend pa da ne moram da se brijem. Venko je tada bio u vezi sa izvesnom Olgicom, a njeni roditelji su gradili vikendicu na obali ostrva Vir u u predelu koji se zove Luke. Trebalo je odraditi još neke post-građevinske radove na vikendici pre početka zime pa je Venku trebala fizička radna snaga. Koga će da pozove nego svoje klasiće kojih je bio pun Dom avijacije. Odazovemo se njegovom pozivu nas četvorica: Živić Miroslav, Nikolovski Ljubomir, Zrna Zvonko i moja malenkost. Čime bi se prevezli do Vira nego Živićevom legendarnom Ladom 1600. A ta Lada... To je priča za sebe. Pa to je bio najbolji auto na svetu. Živić je bio jedan od prvih koji je kupio automobil. Zaljubljen u Ladu mnogo nam je pričao o njoj. Govorio je : - Brza je k'o metak, malo troši, udobna k'o mercedes.... Kažem, najbolji automobil na svetu.
Nedeljno prepodne, 28.10.1979.godina. Opremili se mi u odoru primerenu fizikalcima. Utovarili se u Ladu, udobno se smestili i prepustili se Živićevim maistorijama u vožnji. Ja sam sedeo iza Živića, a do mene Nikolovski. Naravno na mestu suvozača je sedeo Zrna. Živić je niskog rasta tako da je na zadnjem sedištu za Nikolovskog i mene bilo prostora koliko hoćete, a i nas dvojica nismo baš mnogo višeg rasta od Živića i Venka. Udobna ti je i komotna ova Lada rekoh ja, namigujući Ninolovskom. Kažem vam ja, Lada je pravi auto, reče Živić i svi se skupa nasmejasmo. Ćakulamo mi tako o svemu i svačemu. Prolazili smo pored neke deponije-smetlišta, a pred nama u daljini pružila se ne baš pregledna leva krivina. Na pravcu kojim smo bivali sve bliže toj krivini, Živić počinje priču kako je pre nekoliko dana baš na tom mestu krenuo u preticanje neke Bube (Volkswagen Buba). Kad je bio paralelno sa Bubom vozač Bube je, kaže Živić, dodajući gas pokušao da mu oteža ili spreči preticanje. I normalno, naš Živić je prešaltovao u treću brzinu, dodao pun gas i ,,preskočio“ Bubu. Lada je čudo od automobila. Gledao sam put i krivinu ispred i taman zaustio da kažem Živiću da ova deonica puta nije baš pogodna za preticanje zbog blizine te krivine, kad odjedanput iz krivine ispred nas izlete Fića (Fiat ili Zastava 750) koji je bio već na našoj strani i išao pravo prema nama...!
... Stojimo mi pored puta. Zrna se drži za desnu nadlakticu, stenje i uvija se od bola. Nikolovski i Živić zaustaviše neki automobil u kojem su bili jedan čovek i jedna žena. Uđosmo Zrna i ja i sedosmo na zadnje sedište. Žena koja je bila na mestu suvozača, povremeno se okretala prema nama i glasno se snebivala sažaljevajući nas. Zrna se i dalje držao za nadlakticu desne ruke. ,,Klanjao“ i stenjao od bola i jednog trenutka me je upitao:
- Boli li te šta ?
- Ne, mene ništa ne boli. A tebe ? Upitah ja njega.
- Pa, budalo, jel vidiš da kukam od bola, a pitaš me da li me šta boli !!!
... Otvaram oči, a pred očima mi krov nekog kombija i ventilacioni otvori na krovu. Pored ležaja sedi neki medicinar. Shvatio sam da se nalazim u sanitetu i pretpostavio da se krećemo prema Zadarskoj bolnici. Na kratko sam pomislio šta li je sa Zrnom i šta me sad čeka u bolnici. Iza te pomisli nije bilo nikakvih emocija. Debela ravnodušnost, bezosećajnog čoveka. Posle kraće vožnje kombi se zaustavi. Otvoriše se zadnja vrata. Prihvatiše bolničari nosila iz kola hitne pomoći i očas me donesoše u ordinaciju dežurnog lekara. Kako su spustili nosila na pod, ja sam se uspravio i seo. Lekar me je upitao kako se zovem, a zatim, ime oca, koji je danas dan, koliko je sati..., a ja biflam k'o navijen i dajem tačne odgovore. Reče mi lekar da će mi dati jednu injekciju i da me mora smestiti u ambulantu. Tad sam shvatio da nisam u bolnici, već da se nalazim u vojnom stacionaru. Ne bunim se ja i na sve pristajem, što meni uopšte nije primereno. Normalno za mene bi bilo da sam upitao da li može neka tableta da zameni inerciju, mogu li ja da ne ostanem u ambulanti... Ne, ja sam bio poslušan kao zabludela ovčica. Gledao sam kako bolničar priprema inerciju. Zavrnuo sam rukav i gledao kako me ubada. Nemam nikakvog straha, zgražavanja i osećaja bola. Kao da je bolničar uzeo sapun i da mi na njemu pokazuje kako se pravilno daje inercija. U normalnim uslovima sam uvek pogled sklanjao od igle, okretao glavu u suprotnu stranu od mesta uboda i obavezno glasnim ne artikulisanim uzvikom propratio ubod igle. Ovoga puta je bila prava milina primiti inerciju. Da me je kojim slučajem bolničar pitao da li hoću da primim još neku inerciju, sigurno bi dobio potvrdan odgovor. Ja postao mazohista. A mislim da bi ovde bolje pristajala ona naša poslovica: - Blago onom k’o mlađan poludi, sav mu život u veselju prođe.
Nakon primanja inercije, lekar me upita da li mogu da ustanem. Odgovorio sam da mogu što sam istog trenutka i učinio. Otišao ja do sobe, presvukao sam se i legao u krevet. Zaspao sam. Posle nekoliko sati sam se probudio i osetio da me boli glava. Pozvao sam lekara, saopštio mu to što osećam i predložio da me pošalje na snimanje glave. Na to on donese rentgenske snimke i mnoštvo medicinske dokumentacije. Pokaza mi sve to i reče mi da su sva snimanja i pretrage već urađene u bolnici i da je sve uredu. Kaže mi da sam imao blaži potres mozga. Upitao me je samo da li mi je muka i kada je dobio odričan odgovor saopštio mi je da sam odlično prošao.
Popodne dođoše Živić i Nikolovski. Saopštiše mi da Zrna ima povredu pleksusa u predelu lopatice desne ruke i da su mu ruka i rame u gipsu. Živić reče da smo imali sreće što smo bili u Ladi 1600... Opet ta Lada 1600 ! E, sad je stvarno bio 100 % u pravu. Tog trenutka sam mu poverovao u sve hvalospeve koje sam do tada čuo od njega o toj njegovoj famoznoj Ladi. Ispričali su mi da je došlo do direktnog sudara. Vozač Fiće se zvao Begonja Tomo, pomorac iz Privlake. Jadnik, laka mu zemlja bila, tih dana se vratio sa plovidbe, kupio Fiću i uputio se ka Zadru. Čuo sam da mu je to bila prva vožnja tim automobilom posle položenog vozačkog ispita. Na žalost, to mu je bila i poslednja vožnja. Od siline udara Tomo je poginuo na licu mesta. O samoj silini udara govori i činjenica da je Fićin rezervoar za gorivo koji se nalazi ispod prednje haube, posle udesa bio na zadnjem sedištu. A Lada je bila prevrnuta na desni bok. Živić je imao sreću što je nižeg rasta pa su mu samo malo bila ugruvana kolena. Da je bio neki dugajlija za volanom umesto njega imao bi obe noge polomljene pod dejstvom izvitoperene šasije u predelu nožnih komandi. Nikolovskom nije ni dlaka s glave falila. Ma tom čoveku ni metak ne bi mogao naškoditi, a kamoli neki mali Fića.
E, kad su posle sudara Živić i Nikolovski uspeli da izađu iz Lade koja je bila na desnom boku, najpre su je gurnuli i vratili na točkove. Prvo su izvukli Zrnu iz automobila. Mene su videli kako ležim u prostoru između zadnjeg i prednjeg sedišta. Nikolovski je, misleći da zbijam šalu jer sam bio sklon tome, povikao na mene da ustajem i da se ne zezam. Pošto se ja nisam pomerao on se nagao da me podigne i primetio da mi curi krv iz levog uha. Sledio se kaže, misleći da sam ozbiljno povređen. Na moju sreću, krv mi nije curila iz uha već iz male posekotine pored uha koja je nastala od udarca glavom u levu bočnu lajsnu na zadnjim vratima. Nekako su me izvukli i postavili na noge pored puta dok ne zaustave neki automobil. To je ono čega se sećam i što sam vam već ispričao.
Opet sam prestao da se sećam bilo čega posle onog mog kraćeg dijaloga sa Zrnom u kolima. Znači ja sam posle toga pao opet u nesvesno stanje. Ne sećam se čitave procedure vezane za dovoženje u zadarsku bolnicu niti bilo kakve intervencije od strane lekara bolnice. Ne sećam se ni unošenja u vojni sanitet. Ponovo počinjem da bivam svestan tek od momenta kad sam na krovu saniteta ugledao ventilacione otvore.
Saznavši kroz šta sam sve prošao, a da pri tom nisam osetio nikakvu bol ili neugodnost, pa čak i uživao gledajući kako mi bolničar daje inerciju, shvatio sam da postoji i bezbolna smrt. Nadam se da su sve smrti bezbolne. O tome ću vam napisati i ovo potvrditi ili demantovati tek kad jednoga dana budem stvarno umro.
Već je počelo i da se smrkava, kad eto dođe i Venko. Bio je ljut na nas što smo ga slagali i nismo došli da mu pomognemo. Bio je ljut sve do pre petnaestak minuta. Sa Vira je direktno otišao do Doma avijacije da vidi zašto smo ga slagali i da nas potpraši. Došavši u Dom avijacije saznao je šta se ustvari dogodilo i odmah se uputio i došao do mene u ambulantu. Ja sam se sve vreme smejao dok mi je Venko pričao kako se nervirao što se nismo pojavili na gradilištu. Kako mu je bilo neprijatno jer se obrukao pred nekim ljudima kojima se hvalio da će doći njegovi klasići da mu pomognu. Kako je u povratku video zgužvanog Fiću pored puta kod smetlišta. On videvši kako se ja sve vreme smejem i on je počeo meni da se smeje. U nastavku razgovora ja sam skoro svakoj njegovoj reči dodavao repove i obojica smo se kao blesavi zacenjivali od smeha do suza. Venko se i danas seća koliko sam se ja tada smejao. Najverovatnije da sam još uvek bio u ne uračunljivoj fazi. Blago onom k’o mlađan poludi....
Zrna se dugo oporavljao od povrede. Iz Zadra je prebačen na VMA (Vojno medicinsku akademiju). Dugo je bio na fizikalnim terapijama u Beogradu. Pred novu godinu je upućen u banju Rimske Toplice na rehabilitaciju i tu ostao do aprila 1980.godine. Kad smo bili na skijanju u Sloveniji, početkom januara 1980.godine, sa još trojicom kolega otišao sam da ga posetim. Na kraju je ipak uspeo da se u potpunosti oporavi. Nije sa nama završio KNL, ali je to uradio sa nerednom generacijom i postao NL 1981.godine, a leteo je sve do penzije.
Ja sam nakon par dana bio upućen na VMI (Vojno medicinski institut) na pregled od strane GLVLKL (Glavne vojno lekarske komisije za letače). Pogledaše oni medicinsku dokumentaciju koju sam im doneo, malo me ispregledaše i ,,prepisaše“ mi zabranu letenje u trajanju od mesec dana. Tek kada smo na KNL počinjali da sedamo u zadnju kabinu meni je isticala zabrana letenja. Javio sam se ponovo na VMI, obaviše mi kompletne preglede uz dodatak EEG, EMG (snimanja mozga), preglede u barokomori i centrifugi i skinuše mi zabranu letenja.
Uspeo sam da pristignem kolege i da uspešno završim KNL, a što sad i da se posle svega ne pohvalim... kao drugi u klasi. Da nije bilo udarca u glavu, najverovatnije ne bih postigao tako dobar uspeh. Malo su se izgleda prodrmale i aktivirale i one zarđale kuglice u glavi.
Ako me sad posle svega pitate koji je automobil najbolji na svetu, moj odgovor će biti... sigurno naslućujete ?.... reći ću Vam: Naravno, Lada 1600.